@YettelSrbija_tw Sramotno “modularno” vređanje inteligencije. E pa sad možemo i mi korisnici “modularno” i “nasumično” da ugasimo sve račune u vašoj banci i pređemo na A1 telefoniju… Znamo da ste dobili pare i da vas to ne dotiče, ali možemo i mi da pokrenemo “pilot projekat”…
Nepalde dron kamerasına bir köpek giriyor bakın o köpek ne yapıyor !
Bu hayvanlara hangisi olursa olsun zulmedenlerin ALLAH belasını versin hemde katmerlisinden ...
#SokakHayvanlarıSahipsizDeğil
Tekst Stefana Simića
⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️⬇️
Zašto ljudi plaču za Vedranom Rudan?
Da li zato što je bila veliki pisac?
Baš i ne. Umirali su i drugi veliki pisci, pa se nije toliko plakalo.
Da li zato što je bolovala od raka?
Baš i ne. Umirali su i drugi, pa se nije toliko tugovalo.
Da li zato što je bila duhovita?
Baš i ne. Bili su i drugi, pa se nisu toliko lile suze.
Plaču zato što je imala onu stvar — hrabrost i dostojanstvo.
Za tim se plače.
Lepo je biti veliki u nečemu, ali to nije dovoljno.
Kao ni bolest, kao ni smeh.
Potrebno je ono nešto.
A to nešto je ličnost.
Kada govoriš bez obzira na posledice.
Kada mafijašima u lice kažeš da su mafijaši.
Kada nasilnicima kažeš da su nasilnici.
Kada budalama kažeš da su budale.
To je mogla samo Vedrana.
Govorili su i drugi, ali se nisu toliko čuli.
Znali su šta da kažu, ali ne i kako.
Vedrana je imala stil, ne samo pisanja nego i govora.
Zato je mogla na crtu sa svima.
Volela je koga je htela, mrzela je koga je htela.
I to je možda najviša vrednost života.
Sloboda.
Kada ne pitaš drugoga kako da misliš.
Nego misliš.
Imala je sve ljudske slabosti, kao i većina drugih ljudi.
Zato ih je tako dobro poznavala.
Ali je imala i vrline.
Sve što je pisala, pisala je iz sebe.
Sve je to bila ona, o čemu god da je pisala.
Imala je neverovatnu moć poistovećivanja.
Znala je da se ogoli do gole kože, a opet da ne bude gola.
Sve je znala, sve je mogla, a da ne filozofira previše.
I u tome je njena tajna.
Znala je da bude velika mala žena.
Obično neobična.
Da ruši tabue, a opet ima granicu.
Često smo joj se divili.
Često nas je nervirala.
Samo nam nikada nije bilo svejedno.
Uradila je ono što je u umetnosti, a i u novinarstvu, najteže.
Bila je i ostala originalna, neponovljiva, jedinstvena.
Svako na nekoga liči, a ona na samu sebe.
Ko zna koliko je ljudi kojima je pomogla svojim tekstovima.
Ko zna koliko je ljudi kojima je ulepšala dan.
To nema cenu.
Nema ni ona.
Zato danas ceo region piše o njoj.
Po prvi put možda ne zbog klikova.
Nego zato što je stvarno pokretala ono pravo, jer je imala to nešto.
A to nešto se zove muda.
Svaka ti čast, draga ženo.
Stefan Simic
Mediji možda jesu na prodaju, ali ne i novinari
Pošto ne mogu više pojedinačno da odgovaram na pitanja, a još manje da slušam kukumavčenje što građana što pojedinih kolega moram da napišem nešto povodom prodaje medija koji su deo UG, a u kojem i sam radim.
Ne mogu više da slušam kako je slobodno novinarstvo ugašeno, kako će sada da nastupi totalni mrak i ostale defetističke poruke.
Da li vi zaista mislite da to ide baš tako lako? Zar mislite da u ovim medijima rade beskičmenjaci koji će pristati da pišu nešto što im neko drugi diktira? Jedan medij ne čini ni ime ni vlasnik, već novinari koji rade u njemu. Mislite li da je nama najveći problem u životu da li ćemo imati posao neko vreme, pored svih ostalih opasnosti koje ovaj posao nosi sa sobom?
Pri tom, donosite zaključke unapred. Ni jedan urednik nije smenjen (ne znači da neće biti, ali ne znači ni da hoće).
U Danasu, čiji sam novinar, se radi apsolutno isto još od prve vesti da će se vlasnička struktura menjati. Bukvalno se ništa nije promenilo.
Šta uopšte može da se dogodi?
Može da se promeni uređivačka politika i to onda više neće biti Danas, Radar, N1 i Nova. Imena možda i ostanu, ali ogromna većina novinara neće pristati da radi u takvim redakcijama. Međutim, pošto su i mediji deo tržišta, stvari funkcionišu kao i na svakom tržištu.
Setite se NIN-a. Kada se promenio vlasnik, svi su govorili gotovo je. I jeste bilo gotovo za NIN. Nastavio je da se zove tako, ali njegov uticaj i čitanost su na nivou statistčke greške. Zašto? Pa upravo iz gore navedenih razloga. Medij čine novinari. Kada su novinari NIN-a shvatili da više neće moći da rade onako kako su radili do tada, stvoren je Radar.
To će se dogoditi i sa medijima koji su pripadali UG ukoliko se promeni uređivačka politika.
Nemoguće je da toliki broj kvalitetnih novinara ostane bez posla dugoročno. Istinu i slobodnu reč ne može ugasiti ni jedan biznismen ili kompanija.
Pri tom, ništa od ovoga uopšte ne mora da se desi. Razumem pesimizam, ali ne treba ni trčati pred rudu.
Na kraju, da kažem nešto i u samo svoje ime.
Uglješa Bokić nije na prodaju! Da sam hteo da se prodam to sam mogao više puta da uradim jer sam i te kako imao prilika za to. Odabrao sam da idem težim putem i uvek ću birati tako. Jer mi se tako sviđa i može mi se. Ukoliko me neko bude terao da radim nešto što nije u skladu sa novinarskom etikom i osnovnim principima novinarskog posla otići ću tamo gde mogu slobodno da pišem i mislim ili ću raditi nešto drugo. Ali će taj odlazak biti propraćen velikom bukom i prašinom, budite ubeđeni u to.
Prema tome dosta kuknjave! Čitajte Danas, jer dok smo moje kolege i ja tu, znajte da je Danas i dalje Danas!!!
Lepa vest - Udruženje mladih fizičara sakupilo novac za takmičenje u Cirihu.
Šta reći, ova cifra je bila (pre)velika za državu? Zapravo je bruka i sramota (pre)velika,al' oni za sramotu ne znaju!
U ekipi je i naš Nemanja Maslak, gimnazijalac i genijalac iz KG-a, biće medalja.
Mladost je budućnost Srbije.!
Na Međunarodnom takmičenju iz matematike, biologije i inženjerskih nauka u Izmiru naši gimnazijalci osvojili su jedanaest medalja.
Na takmičenju je učestvovalo 224 mlada naučnika iz 17 zemalja.
Veliko BRAVO.
👏👏👏👇👇👇
Možda nas neće biti mnogo.
Ali važno je da nas bude.
11. mart, 10:30
Osnovni sud Pančevo.
Jedan student pred sistemom.
Ja ću biti unutra. Ako možete, dođite.
Budite ispred kao podrška da čuje i zna da nije sam.
#PravdaZaAndreja
Zašto…Zato !!!
Ne diraj generaciju rođenu od 1945. do 1965.
Ozbiljno. To nije samo razdoblje — to je posebna vrsta preživljavanja.
Do pete godine već su znali čitati majčino raspoloženje po zvuku lonca na šporetu.
Sa sedam su imali ključ oko vrata i jasnu poruku:
"Ručak je u frižideru, podgrej ga."
Sa 9. su znali napraviti doručak bez recepta, a s 10 su bežali od nečijeg psa s kantom na glavi i kolenima koja su svedočila o ratovima po livadama.
Cele dane provodili su napolju.
Bez mobilnog. Bez Wi-Fi-ja. Bez nadzora.
Zamena za to? Livade, potoci, bare i povratak kući u mraku s kolenima koja su izgledala kao karta bojišta.
I preživeli su.
Kolena su se lečila listom kupusa, a kad bi bolelo, čulo se:
"Nije puklo — ne boli."
Jeli su hleb, mast i alevu papriku, pili vodu iz creva za zalivanje, s tolikim brojem mikroba da bi i današnji probiotici kapitulirali.
Alergije? Nepoznat pojam.
Znali su barem petnaest načina kako da skinu mrlje od trave, krvi, ulja, močvare i mastila — jer se kući moralo doći "čist".
To nije sve.
Prošli su kroz sve faze tehnološke tranzicije:
– tranzistorski radio,
– crno-beli televizor,
– VHS videorekordere,
– kasete, Walkmane,
– CD-ove i diskete, danas imaju hiljade pesama na dlanu — i svejedno im fali šum stare kasete.
Kad su dobili vozačku, putovali su celom državom — bez hotela, klime i GPS-a.
Samo karta u kaseti kola, sendvič od jaja u gepeku i osmeh na licu.
Bez Google Translatea. Bez rominga. Bez filtera.
S instinktom i zdravim razumom.
To je poslednja generacija koja pamti svet bez interneta.
Bez stalne komunikacije. Bez punjača.
Znaju razliku između čekanja u redu i instantnog klika.
Imali su sveske s receptima, a ne aplikacije.
Rođendani su se slavili skromno — ili se zaboravlalo na njih.
To su ljudi koji:
– sve popravljaju izolir-trakom, ekserom, glinicom i šrafcigerom,
– imali su jedan TV kanal — i nije im bilo dosadno,
– znali su da “prelistaj” nije pokret prsta, nego okretanje telefonskog imenika,
– i verovali: ako se ne javiš na telefon — znači da si živ, pa ćeš se javiti kad stigneš.
Oni imaju imunitet iz doba nestašica, reflekse sa uluce i strpljenje odgojeno čekanjem u redu za mleko i hleb. To su posljednje prave nindže.
Spremni na sve.
Ne diraj tu generaciju.
Videla je više, preživela dublje, osećala jače.
I možda još uvek u džepu nose peppermint bombone starije od tvojih diploma.
Preživeli su detinjstvo bez autosedišta, bez kaciga i bez kreme za sunčanje.
U školu su išli bez laptopa.
Mladost su proživeli bez skrolanja i selfija.
Bez aplikacija za smirenje — jer su imali karakter.
I ne traže odgovore na Googleu.
Jer nose znanje u sebi.
I uprkos svemu — imaju više stvarnih uspomena nego ti digitalnih slika u oblaku.
Zato kad pogledaš nekoga ko je rođen između 1945. i 1980., ne vidiš samo godine.
Vidiš školu života bez premca.
Generaciju koja nije imala sve — ali je znala ceniti svaku sitnicu.
I zato još uvek stoji čvrsto, dok mnogi drugi tek traže tlo pod nogama.
Stranka slobode i pravde podnela je krivičnu prijavu protiv gradskog urbaniste Marka Stojčića zbog kršenja zakona oko područja Bajdina.
Zbog pritiska građana i javnosti danas je ovaj štetočinski plan naprednjaka povučen sa sednice Skupštine grada Beograda.
@TSerbula
Tročlana porodica nije poginula zbog levog skretanja, nego zbog toga što je vozač iz suprotnog smera napravio više teških saobraćajnih prekršaja, među kojima je vožnja pod uticajem psihoaktivnih supstanci.
Nazivajte stvari pravim imenom.