Prvog januara 2004. nastupi opšta zabrana lajanja u Beogradu. Dokurčilo Dosmanlijama da laju po ceo dan psi i uvedoše zabranu lajanja, kazne drakonske, i ljudi masovno kupovali one brnjice za šetnju, da ne zalaje pas. Nije baš bilo mega striktno, mogao je ker da zalaje kod kuće, pa ako komšija ne prijavi, prođeš bez kazne. Samo što su nažalost mnogi jedva dočekali da prijave komšiju, kada je već slava postala prihvatljiva
Jednog dana, predvođeni Suzanom Mančić, viđeniji kučkari se okupiše u jednom stanu, skupiše pare i rešiše da naprave pesmu kojom će iskazati svoj bunt. Dugo su vagali koga da angažuju, ali su prvo napravili tekst. Stara kučka Leontina je u transu danima pisala ali nije imala nikakvu ideju jer je netalentovana. Rezignirana, izašla je na terasu sa buksnom i sa susedne terase je komšinica započela priču sa njom. “Ovo moje kuče se odvikli od laveža potpuno, izdurali smo je metlom toliko puta jadnu da ne bi platili kaznu” rekla je onako iz očaja.. Komšinica je sa suzama u očima rekla “uh, i ova moja, ali lane ovih dana, i pravo da ti kažem ne razmišljam o tome”
Leontina je bacila džinovski džoint i odletela u radnu sobu. “Lane moje ovih dana, više i ne tugujem” - sve je išlo kao po loju. Odmah je zvala Željka, pesma je postala hit, osvojila Pesmu/Pjesmu Beoviziju kako se već ono u mutna vremena zvalo, i bila druga na Evrosongu, što je značilo da je zabrana lajanja prestala u Beogradu, jer su Dosmanlije obećale da ako bude u top tri, zabrana prestaje
Hiljade Beograđana izašlo je na ulice sa svojim psima, lavež se čuo po celoj Srbiji i tako je pesma pobedila besmislenu žutu zabranu
Pre jedno 7-8 godina, ulazim ja u autobus u dresu Australije, Vidukinom, iz 2006.
Sad idem onako probijam se do sredine busa i vidim Mikija Manojlovića, primeti i on mene i u sekundi krene da ustaje sa mesta panično, međutim pogleda bolje, vrati se i kaže “idi bre sine u kurac, mislio sam da si kontrola zbog tog žutog dresa hahahhaha”
Kada sam u maju 2011. otvorio trafiku na Vračaru, gotovo istog dana nastupila je čuvena Đilasova zabrana prodaje alkohola posle 22h
Pošto je moja ideja bila da trafika radi celu noć i da praktično ključ bude prodaja u kasnim satima, to je bila ozbiljna pretnja i odlučio sam da rizikujem i prodajem alkoholna pića i posle 10 uveče. Posle par meseci, negde u julu, Željko Obradović koji je kad god dođe u Beograd kod mene uzimao Čivas, doturio mi je informaciju da Đilas lično ide u inspekciju, maskiran u nešto neobično, i udara teške kazne i zatvara trafike na licu mesta ako se krši zabrana
Jedne noći, bilo je mirno, oko tri ujutru, ispred trafike parkirao se luksuzan automobil i iz njega je izašao stariji čovek obučen u hip-hop odeću, kao da je 50 cent a ne srpski čiča. Reko to je to, pička ti materina, pomirih se sa sudbinom, izađem iz trafike i kažem “Dragane, budi pošten, pojavi se normalno”
Čovek se nasmejao, verovatno ni ne želeći da razume o čemu pričam i samo je krenuo ka frižideru, kada sam ga zgrabio za podbradak i krenuo da vučem, da mu skinem ti masku i prekinem ovo ponižavanje. Čovek je poludeo i izvadio pištolj iz pocepanih farmerki, a ja i dalje verujući da je to Đilas kažem “gradonačelniče?” a on mi odgovori: “Budalo, ja sam Bata Kan Kan, gazda Vojvodine”
Pogledah, kad ono stvarno on. Da bih potvrdio, jer Đilas to sigurno ne bih znao, pitam - kako se zove makedonski štoper iz Vojvodine? “Mojsov pička ti materina” odgovorio je kao iz topa
Morao sam da mu, u znak izvinjenja, besplatno dam sav alkohol
Doneo Leverkuzenu titulu 2024.
Doneo Indijani finale NBA lige koju nam je Šejtan lično uzeo
Doneo Arsenalu titulu posle 22 godine + LŠ Junajtedu
Staviću još mnogo toga na svoja leđa, verujte, vidimo se u drugom životu
Sećanje na Zorana
U julu 2001. zaposli mene Zoran Đinđić kao potrčka Vlade Srbije. Znači šta god nekom treba od ministara i njemu, odem i kupim.
Uvek bih kod sebe imao par hiljada maraka, jer zahtevi su bili razni, od vrućeg pečenja do parfema i nakita za švalerke. Stvarno su me slali po svašta, ali su me s druge strane stvarno me nisu cimali posle recimo 6 uveče.
Septembar, oko 10 ujutru, zove Zoran, ja u kuhinji nešto završavao pa se ne javih odmah, i znate ono kad vas zove neko okružen ljudima, pa kada se javite čujete kako dok vas čeka ćaska sa njima. Tako se ja javim i čujem onako neki žamor, smeh i njega kako nešto govori i onda shvata da sam se javio i kao “ee Reki” tako me je zvao “ajde trkni po Soni dvojku, PES i donesi u Vladu što pre”. Trknem ja do Kneza, tamo je bio neki game shop, uzmem to i trk do njih.
Ulazim u tu neku prostoriju gde su se stalno okupljali i dočeka me njih jedno 6-7, bio je Batić, Zoran, Žarko Korać, bilo je nekih koji nisu bili članovi Vlade ali su bili dobri sa Zoranom. On sedi sa nogom onom povređenom i kaže “vidi, sve ide u kurac, ja se smorih od ove noge, a Batić kenja da ne mogu da ga dobijem”
Ispostavi se šta, juče su došli iz Nemačke, išla je cela Vlada, na sastanak s nekim privrednicima tamo, i na aerodromu u Berlinu je bila igraonica neka i dok su čekali let Batić nalupa Zorana sa Parmom.
Nameštam im ja ono, guram one kablove u TV, palim igricu i sad oni nestrpljivi, Batić opet bira Parmu a Zoran sad uzima Arsenal. Kreće tekma, Batić bukvalno prvi napad daje gol a Zoran pizdi, pauzira i bukvalno mi gura džojstik u ruke i kaže “ne mogu, ja ne mogu na ovu sisu da igram, namesti mi na strelice, nisam navikao”
Namestim mu ja na strelice, i stvarno, Đinđić proigra i da evrogol sa Bergkampom. A fora je, kad god dribla, a dobro je driblao na strelicu, viče “opa, opa” a kada se brani, svom igraču koji juri protivnika viče “ganjaj, ganjaj” i u jednom trenutku Batić popizdi i kao ŠTA GANJAJ JEBOTE, ĆUTI I IGRAJ, a Zoran onako udubljen s poluotvorenim ustima prati kretnje igrača i govori to, ne reaguje
Igraju oni, teško klanje, tri tri u partijama i u jednom trenutku upada prepadnuta Gordana Čomić i kaže “udario avion u toranj” i sad Zoran onako pasivno agresivno klikće pauzu, okreće se i pita “jel u Avalski” i ona gleda onako i kao “ne bre, u Njujorku” a Zoran kaže PA ŠTA MENE BOLI K*RAC ZA TO i klikne da se nastavi igra, tačno se sećam, kod Simana je bila lopta
Ajde da učinimo svet boljim
Ova čarobna priča o fudbalu, ljubavi, strasti, dobru i zlu, svim izazovima koje život nosi - zaslužuje mnogo bolju ocenu od 3.9
Serija snimana u Zagrebu verovatno još 2004. u kojoj neke od glavnih uloga igraju prominentni srpski glumci, biseri tog posla poput Nenada Stojmenovića i Maje Noveljić - Romčević samo zbog toga zaslužuje više od ovoga, a kompleksna priča samo je šlag na tortu ovog humanog projekta
Dajte desetku u što većem broju!
Nikola Topić ( 20 ) srpski košarkaš, igra za Okhlakoma City tandere.
Ova Nova godina je počela najbolje što može jer je Nikola pobedio karcinom testisa!!
Završio je hemoterapiju, izašao jači nego ikada i vratio se treninzima. Vratio se košarci, vratio se svom snu!!
Sve što je prošao u poslednje dve godine nije ga uništilo - izgradilo ga je. Ako je uspeo da pobedi i tešku povredu kolena i bolest, onda posle toga ništa više nije nemoguće!!
Jedan primer kako borba iako je teška nađe svoje svetlo na kraju tunela i donese ti ono o čemu sanjaš - POBEDU !!!
Bravo Nikola, Srbija je ponosna na tebe!❤️