"Transparentnost Srbija i RERI obaveštavaju javnost da je 31. avgusta 2026. godine Narodna Skupština Republike Srbije usvojila izmene Zakona o planiranju i izgradnji, kojima je omogućeno da se gradi na šumskom zemljištu na kome je šuma uništena ili oštećena u požaru.
Izmene su usvojene u objedinjenoj proceduri po čak 59 tačaka dnevnog reda i bez prethodno sprovedene javne rasprave.
Između ostalog, usvojenim izmenama predviđena je i izmena člana 88. postojećeg zakona, kojom se propisuje da šumsko zemljište na kojem je šuma oštećena ili uništena požarom zadržava namenu određenu planskim dokumentom, koju je imalo pre nastanka požara. Međutim, već u sledećem stavu istog člana propisan je izuzetak od ovog pravila, koji predviđa da je promena namene moguća u slučaju da je to neophodno radi realizacije projekta za koji je, u skladu sa zakonom, utvrđen javni interes, odnosno radi izgradnje objekata javne infrastrukture.
Ne samo da Ministarstvo o ovim izmenama Zakona nije organizovalo javnu raspravu, već odredbe o korišćenju šumskog zemljišta nisu postojale ni u originalnom predlogu Vlade Srbije koji je dostavljen skupštini 7. avgusta 2026. Tek posredno se može zaključiti da su citirane izmene u finalnu verziju izmena zakona uvrštene tako što je skupštinski Odbor za prostorno planiranje, saobraćaj, infrastrukturu i telekomunikacije predložio amandman na sednici održanoj 26. avgusta 2026. godine, sa kojim se, na istoj sednici, saglasila i resorna ministarka Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, Aleksandra Sofronijević, i koji je jednoglasno usvojilo 12 prisutnih članova Odbora. Posebno ističemo da na sajtu Narodne skupštine Republike Srbije nisu bili dostupni tekst amandmana, njegovo obrazloženje, kao ni bilo koja informacija o tome zbog čega se ove izmene nisu našle u originalnom tekstu predloženih izmena Zakona, koji je za predmet imao druga pitanja u vezi sa kapitalnim projektima (solarne elektrane, upravljanje otpadom i slično).
Sve ovo se odvijalo tokom stravičnih i nezabeleženih požara koji su zahvatili najveću peščaru u Evropi - Deliblatsku peščaru, koja je neprocenjivi rezervoar biološke raznovrsnosti i koja predstavlja zaštićeno područje od izuzetnog (I kategorija) i nacionalnog značaja i specijalni rezervat prirode. Netransparentnost postupanja vlasti prilikom ovih zakonskih izmena, umesto da umiri uznemirenu i zabrinutu javnost, otvara prostor za nove sumnje u pogledu dalje sudbine zemljišta koje je bilo zahvaćeno požarom.
Naime, kada su se tokom požara u u javnom diskursu pojavile tvrdnje da bi požar mogao da bude iskorišćen kako bi se izašlo u susret potrebama potencijalnih investitora, to su demantovale resorne ministarke zaštite životne sredine Sara Pavkov i energetike Dubravka Đedović Handanović. Usvojeni amandman naizgled štiti izgorelo šumsko zemljište (u Deliblatskoj peščari ili bilo gde drugde) od promene namene. Međutim, on istovremeno značajno olakšava sprovođenje postupka u kojem bi šumsko zemljište postalo građevinsko za veoma širok krug projekata koje može da odobri Komisija Vlade Srbije. Štaviše, ne postoji prepreka ni da se predlog za realizaciju takvih projekata pojavi tek nakon katastrofalnog požara.
Imajući u vidu netransparentnost ovih zakonskih izmena, nedostupnost obrazloženja, uznemirenost javnosti, neophodno je otvoriti novi postupak u kojem bi se sagledali i otklonili svi rizici. Za početak, Ministarstvo građevinarstva i narodni poslanici koji su glasali za ovaj predlog morali bi da javnosti pruže argumentovano obrazloženje za svoju odluku, uključujući i detaljno objašnjenje procedure koja bi morala da bude sprovedena za prenamenu šumskog zemljišta u slučaju da je šuma očuvana i da je izgorela. Do predstavljanja uverljivog obrazloženja i organizovanja javnih konsultacija u okviru kojeg bi bili sagledani motivi, posledice i rizici ovih zakonskih izmena, Narodna skupština bi trebalo da u hitnom postupku usvoji dopune koje bi odložile primenu novih zakonskih rešenja
@Remoozbg Банално је тврдити данас, са ове дистанце,да ми некога подижемо и од њега правимо култ.То се Србима не дешава!Ми ни најбоље међу собом никада нисмо могли да поставимо на пијадестал.Инжињеринг је чудо!Које мишљење може овде да има било ко а да не буде осујећен!? 'Шампонирање'
@RatkoDmitrovic Ово личи на излаз!
Као није човек у позадини већ АИ…
Неки се одлично забављају застрашујући нас.
Кад буде дошао час биће само ‘цап’.
Нема потребе за умирањем свакога дана иако су исплативи манипулација и континуитет са том идејом
УЖАС СПАЉЕНЕ ЗЕМЉЕ ! 🔥
Погледајте размере катастрофе у Делиблатској пешчари, снимљене јуче дроном.
Хиљаде хектара претворене су у згариште. Пожар је први пут регистрован још 21. јула, а 5. августа измакао је контроли.
Кад се ватра угаси, не сме да се угаси и питање:
КО ЈЕ ОДГОВОРАН ШТО ЈЕ ДОЗВОЉЕНО ДА КАТАСТРОФА ДОБИЈЕ ОВАКВЕ РАЗМЕРЕ?
Хероје који су гасили знамо.
Сад хоћемо имена оних који су заказали !
Pre par meseci sa robije je izašao silovatelj sa Konjarnika,ordinirao je Konjarnik,Učiteljsko naselje,Šumice,Denkova bašta,Medak i Braće Jerković.
Devojke,žene,biber sprej u tašni,rancu obavezno(zakonom dozvoljeno)
Nikako šoker jer može da vas tuži ako ga povredite(zakon)
Ako je ovo tačno, ovo je sajber katastrofa.
Zdravstveni kartoni, JMBG i najosetljiviji podaci građana Srbije ponovo su na izvol’te. Opet RFZO. Opet sistem pod nadzorom države koji je, po pravilu, preko nameštenih tendera poveren firmama ne zbog kompetencije, već zbog izvlačenja narodnog novca.
Džabe ovoj vlasti politička šminka i hvalisanje kada je u 2026. godini njihov domet bezbednosti i dalje: „Ne otvarajte sumnjive SMS poruke”, dok nam baze podataka cure na sve strane.
Džabe i militarizacija i Rafali, kad ne kapiraju da se moderni ratovi i bezbednost danas vode u sajber prostoru. A tu smo, zahvaljujući njihovom nemaru i korupciji bušni kao rešeto.
Neko mora da odgovara za ovo!
Чујте, Срби!
"Питају ме новинари и остали како се не плашим?! Плашим се брате, плашим али...!!"
Проблем није њен страх нити ова девојка има проблем са тим, већ наша морална смрт.
"Свак је рођен да по једном умре, част и брука живе довјека!"
PIONIRSKA MARAMA, NEMAČKI SAVETNIK I SRPSKI SENDVIČ
Profesor doktor Milo Lompar izneo je činjenicu preko koje se u svakoj ozbiljnoj državi ne bi prešlo ćutanjem. Jerg Heskens već trinaest godina savetuje Aleksandra Vučića u vezi sa nemačkim investicijama. Istovremeno je zaposlen u nemačkoj organizaciji GIZ kao dugoročni savetnik u partnerstvu nemačkog Ministarstva privrede i Vlade Srbije. Nemačka strana javno je potvrdila da finansira savetničke aktivnosti koje pomažu razvoj proizvodnih lokacija nemačkih kompanija u Srbiji. Istraživanja su njegov rad povezala i sa razgovorima o projektu Jadar.
Ovde nije pitanje što je taj čovek Nemac. Nisu problem ni međunarodna saradnja ni dolazak stranih investitora. Pitanje je mnogo jednostavnije:
Kome odgovara čovek koji savetuje predsednika Srbije, a čiji rad finansira sistem druge države?
Čije interese prvenstveno zastupa?
Ko kontroliše njegov rad?
Ko je u Srbiji znao za taj odnos?
Zašto građani o tome nisu bili jasno i pravovremeno obavešteni?
I kako je moguće da čovek koji svakodnevno deli potvrde o patriotizmu, određuje ko je izdajnik, a ko rodoljub, trinaest godina prima savete od čoveka čiji rad finansira druga država?
To nije dokaz izdaje, ali jeste dovoljan razlog da se u svakoj normalnoj zemlji upale sva svetla, otvore dokumenta i polože računi pred građanima. Umesto toga, imamo tišinu. Vlast ćuti jer bi morala da objasni kako se njen vašarski patriotizam uklapa sa činjenicom da je predsedniku godinama blizak savetnik finansiran kroz nemački državni sistem.
Veliki deo takozvane proevropske opozicije ćuti jer bi morao da prizna da Evropska unija nije romantično društvo dobrih vila koje Srbiju vodi ka demokratiji, već zajednica država koje pre svega štite svoje političke i ekonomske interese. Kada su im potrebni litijum, tržište, jeftina radna snaga i politička stabilnost, kvalitet demokratije iznenada postaje mnogo manje važan.
Jedni nam prodaju lažni patriotizam. Drugi nam prodaju lažnu Evropu. A iza kulisa zajedno čuvaju zatvoren sistem u kojem su podeljene uloge, privilegije, televizije, tenderi i dozvoljene granice pobune.
Zato Milo Lompar smeta. Ne zato što govori ono što ljudi žele da čuju, već zato što godinama govori isto, čak i kada mu to ne donosi ni funkciju, ni ambasadu, ni televizijski termin, ni aplauz podobnih. Za mene je upravo takva doslednost danas retka politička vrednost. Ne morate se sa njim slagati u svemu, ali morate priznati da nije menjao zastavu svaki put kada se promeni vetar.
A mi i dalje raspravljamo ko je veći partizan, četnik, komunista, Evropljanin, Rusofil ili patriota, dok nam pred očima drugi raspoređuju zemlju, rudnike, radnike i budućnost. Mnogi ljudi, čak i oni rođeni decenijama posle Tita, i dalje žive sa pionirskom maramom vezanom oko svesti.
Nije više obavezno crvena. Danas može biti u boji stranačke knjižice, televizijskog logotipa ili masnog papira u kojem se dobija sendvič. Suština je ostala ista: ne pitaj, ne sumnjaj, ne izdvajaj se, veruj vođi i čekaj da ti neko odozgo objasni šta je istina.
Nije problem sećanje na mladost. Problem je kada čovek ostari, a nikada ne postane građanin. Kada čitavog života ostane pionir koji čeka značku, pohvalu i tapšanje po ramenu nekog novog maršala.
A onda dolazimo do moralnog raspada o kojem Lompar govori:
Nije me briga šta se dešava u Pančevu jer živim u Beogradu.
Nije me briga šta se dešava na Novom Beogradu jer živim na Zvezdari.
Nije me briga šta se dešava komšiji jer još nisu došli po mene.
Nije me briga ko savetuje predsednika, ko plaća savetnika i kome odlaze naši resursi, sve dok sam ja dobio radno mesto, subvenciju, funkciju ili sendvič.
Tako se država ne ruši odjednom. Tako se društvo mrvi čovek po čovek, ulica po ulica, interes po interes, sve dok ne ostane gomila usamljenih pojedinaca koji više nisu sposobni da brane ni zajedničko dobro ni sopstvenu slobodu.
Zato se ne traži od vas da obožavate Lompara. Ne traži se ni da verujete meni. Traži se samo da skinete maramu sa očiju i postavite najobičnija pitanja:
Ko upravlja Srbijom?
U čijem interesu?
Ko savetuje one koji odlučuju?
Ko tog savetnika plaća?
I zašto o tome ćute i „patriote“ i „Evropejci“?
Kada građanin prestane da postavlja pitanja, vlast više ne mora ni da ga ubeđuje.
Dovoljan je sendvič.
A marama je već vezana...
Da li je ovo tačno? Jeste. Da li je to strašno? Jeste. Da li su svi građani gubitnici (zdravlja)? Jesu. Da li su svesni toga, dok se vesele pod šatorom uz dnevnicu? Nisu. Da li će i kada progledati? Verovatno kad studenti pobede i čuju istinu umesto laži od 00-24h.
Од почетка деведесетих Србија је изгубила око милион становника а до 2050 године пројекције показују 2,5 милиона становника мање . Највеће и најбрже смањење дешава се у периоду после 2010. Убрзано после 2012. Иза бројки стоји низак наталитет, висок морталитет, непрекидно исељавање младих. Значи да им наша земља не обезбеђује бољи живот и сигурну будућност.
Извор: Републички завод за статистику.
Погледајте како се мултимедијална дигитална изложба Меморијалног центра Републике Српске креће улицама Менхетна, представљајући документоване чињенице о страдању српског народа милионима пролазника из цијелог свијета.
AKO JE OVO SRBIJA KOJA POBEĐUJE, KAKO ONDA IZGLEDA PORAZ?
Danas sam otišao na pecanje. Bar sam tako planirao.
Na kraju nisam upecao nijednu ribu, ali jesam jednu gorku istinu.
Obišao sam priobalje Južne Morave, na potezu od Razgojne, preko Grdanice i Lokošnice, do Bogojovca. Ono što sam video ne može da ostavi ravnodušnim nikoga ko ovu zemlju smatra svojom.
Divlje deponije na svakom koraku. Lešine bačenih životinja.
Nepodnošljiv smrad koji se oseća desetinama metara.
Građevinski, industrijski, poljoprivredni i komunalni otpad razbacan duž obale. Plastične flaše, kese, gume, istrulelo povrće.
Gde god da se okreneš, isti prizor.
Kao šlag na tortu, svojim očima sam gledao kamion koji je stao pored reke i istovario građevinski otpad.
Bez skrivanja. Kao da zna da ga niko neće ni pitati šta radi.
Dok sam stajao pored reke, razmišljao sam kako smo došli dovde.
Odgovor nije samo u narodu.
Odgovor je u sistemu koji godinama uči ljude da ništa nije sveto.
Kada vlast nema poštovanja prema sopstvenim građanima, kada ljude deli na podobne i nepodobne, kada neistomišljenike proglašava neprijateljima, kada se bahatost nagrađuje, a odgovornost kažnjava, teško je očekivati da će društvo imati poštovanja prema reci, šumi ili njivi.
Narod uvek, svesno ili nesvesno, preuzima obrasce ponašanja koje mu šalje vlast.
Ako oni koji vode državu ne poštuju čoveka, zašto bi neko poštovao prirodu?
Ako je dozvoljeno gaziti dostojanstvo ljudi, vrlo brzo postane dozvoljeno gaziti i sve ono što nam je zajedničko.
Zato danas nije problem samo smeće pored Južne Morave.
Problem je mnogo dublji.
Dovoljno je izaći nekoliko kilometara iz centra grada.
Tamo počinje prava slika Srbije.
Ulice zatrpane smećem. Divlje deponije. Zapuštene obale. Sela koja polako nestaju pod otpadom. Priroda koja više ne liči na prirodu.
Plašim se da smo došli do kraja. Do terminalne faze. Do trenutka kada više ne propadaju samo naše reke, već i naše vrednosti.
Ako ovog trenutka ne krenemo sa ozbiljnim promenama, plašim se da ulazimo u fazu iz koje povratka možda više neće biti.
Patriotizam nisu zastave, govori i parole.
Patriotizam je kada ne baciš kesu kroz prozor. Kada prijaviš onoga ko truje svoju okolinu. Kada država kažnjava one koji uništavaju prirodu. Kada kažnjava kriminal i korupciju. Kada postoji odgovornost. Kada zakon važi jednako za sve.
Patriotizam je i kada u glavnom gradu nema šatorskih naselja koja služe kao politička kulisa. Kada država ne koristi batinaše da zastrašuje sopstveni narod. Kada institucije ne služe partijama, već građanima. Kada se vlast ne održava strahom, već poverenjem.
Jer sve su to uzroci.
Posledice ne gledamo samo u političkim vestima.
Posledice gledamo pored Južne Morave. Na obalama reka. Na divljim deponijama. U selima koja su zatrpana smećem. Tamo gde sve počinje i gde se na kraju sve vidi.
Najveći poraz neće biti to što smo izgubili čistu reku.
Najveći poraz biće ako jednog dana svoju decu odvedemo na obalu Južne Morave i budemo morali da im pričamo kako se ovde nekada pecalo, kako je ova reka bila puna života i kako je priroda bila razlog da dođeš, a ne da pobegneš.
Ako do toga dođe, neće nas pobediti ni siromaštvo, ni krize, ni bilo koja vlast. Pobediće nas ravnodušnost.
A narod koji postane ravnodušan prema čoveku, vrlo brzo postane ravnodušan i prema svojoj zemlji.
Tada više ne propada samo jedna reka.
Tada propada društvo.
Dvadesete godine nisu doba za nepogrešivost, to je vreme za eksperimentisanje, na pravo na grešku, na učenje iz grešaka.
Živimo u društvu koje oprašta korumpiranim političarima, a ne oprašta dvadesetogodišnjacima što što su strastveni, nespretni i beskompromisni u borbi za pravdu. Kritika je poželjna, važna i konstruktivna, ali omalovažavanje, konstantno prozivanje i degradiranje - nisu.
Očekivati da dvadesetogodišnjaci nemaju prava na grešku je biološki, psihološki i društveni apsurd. Pa ipak, deo našeg društva ih melje neobjašnjivom surovošću.
Neurologija nam kaže da se prefrontalni korteks (deo mozga zadužen za dugoročno planiranje, kontrolu impulsa i procenu rizika) potpuno razvija tek oko 25. godine života.
Sa 20 godina, mladi su biološki vođeni idealima, strašću, emocijama i nagonom da istražuju svet kroz pokušaje i greške. Društvo danas od studenata traži da imaju zrelost i oprez čoveka od 50 godina, a da istovremeno zadrže energiju mladosti.
Moja generacija je duboko frustrirana sopstvenim životnim kompromisima, konformizmom i strahovima koji je pretrpela i dalje trpi.
Kada vide dvadesetogodišnjaka koji ima hrabrosti da izađe na ulicu, da napravi glupost, da se pobuni, da glasno pogreši, da živi slobodnije, u starijima se nesvesno budi zavist.
Svaka greška mladih se u strukturama moći koristi kao dokaz da „mladi nisu spremni“, da su „neozbiljni“ i da upravljanje svetom mora ostati u rukama starijih i rigidnijih. Kažnjavanjem njihove greške, društvo zapravo brani svoje stare privilegije.
Као психолог и психотерапеут, осећам професионалну и људску обавезу да реагујем на оно чему сведочимо последњих дана.
Ако неко тврди да су хиљаде људи истовремено "симулирали" , да су њихова сведочења безвредна и да су здравствене тегобе које су пријављивали производ колективне обмане, онда такве тврдње морају бити поткрепљене озбиљним доказима и стручним вештачењима, а не медијским кампањама и политичким саопштењима.
Оно што ме као стручњака додатно забрињава јесте очигледан покушај медијске манипулације и дискредитације студената. Уместо да се непристрасно утврђују чињенице, сведочимо организованом преусмеравању пажње, етикетирању, креирању сумње и настојању да се читав један друштвени покрет представи као неозбиљан, злонамеран или манипулативан. То су механизми које психологија масовних комуникација добро познаје.
Зато јавно позивам колеге психологе, психотерапеуте, психијатре, социологе, стручњаке за медије и све људе од интегритета да не ћуте.
Наш посао је да реагујемо када се људи без доказа проглашавају симулантима, када се јавност обликује кроз страх, етикетирање и пропагандне технике и када се уместо истине производе наративи.
Ако постоји тврдња о симулацији, нека се спроведу независна психолошка, медицинска и форензичка вештачења. Ако постоји сумња у сведочења грађана, нека се она стручно провере. Али нико нема право да без доказа проглашава хиљаде људи лажовима.
Ћутање струке у оваквим тренуцима није неутралност. Ћутање постаје саучесништво у релативизацији истине и нормализацији манипулације.
Зато позивам колеге да подигнемо глас, не у име било које политике, већ у име струке, истине и елементарног људског достојанства.
Тамара Брадић
Србија између септичке јаме и Експа, приоритети једне колоније
У Србији формално постоји неколико десетина постројења за прераду отпадних вода (±40), али је стварна ситуација на терену изузетно неповољна. Према различитим анализама, само део њих ради у пуном капацитету.
Ова постројења за пречишћавање отпадних вода су углавном изграђена у мањим општинама, док велики градови попут Београда, Новог Сада и Ниша немају функционалне системе за прераду отпадних вода. Већина постојећих постројења користи само примарни или секундарни третман, док је напредни терцијарни третман, који потпуно уклања загађујуће материје, изузетно редак.
У процентима то значи да само 10% до 16% становништва има приступ систему за пречишћавање отпадних вода. Уз то, према различитим проценама, мање од 20% укупних отпадних вода које Србија произведе прође кроз било какав третман пре испуштања у реке, док само мали део пролази кроз потпун третман пречишћавања (једноцифрен проценат).
Проценат грађана који имају приступ јавној канализационој мрежи је свега 55%, што значи да скоро половина становништва и даље користи септичке јаме, док постојећи канализациони системи најчешће само спроводе воду директно у речне токове без икаквог филтрирања. Како би се ово стање поправило, држава је најавила пројекат под називом "Чиста Србија", који у неким деловима земље предвиђа изградњу нове инфраструктуре. Започет 2022. овај пројекат, вредан 2,8 милијарди евра уговорен је директно са кинеском државном компанијом ЦРБЦ (China Road and Bridge Corporation) и финансира се, наравно, из кредита узетог код кинеске банке и мањим делом, 15% из републичког буџета. Пошто се ради о међудржавном споразуму, Закон о јавним набавкама је изузет из споразума. То значи да није било отвореног тендера на којем би домаће или друге европске фирме могле да понуде нижу цену или бољу технологију. Посао је директно додељен Кинезима, који као главне извођаче и добављаче опреме доводе своје компаније, чиме се новац од кредита практично одмах враћа у Кину, док Србији остаје главница са каматом. Пројекат који је најављиван као "највећа еколошка револуција у историји Србије" претворио се у класичан пример скупог задуживања код странаца. То је класичан модел кинеских "предаторских кредита" (debt-trap diplomacy). Кина даје кредит, али уз услов да њихове фирме изводе радове и њихова опрема буде уграђена. Новац заправо и не уђе у економски систем Србије, већ прође кроз наше књиге као дуг, а физички се враћа кинеским компанијама. Србији остаје обавеза отплате главнице и камате банци Exim. Imagine my shock.
Доступне податке овог најављеног пројекта финог назива користићемо за једно, преко потребно, поређење.
Претходном, сатиричном објавом (линк у коментару) смо утврдили да Лозници није потребна канализација, посебно што су многи грађани, попут наше породице, били принуђени да папрено плате прикључење на канализациону мрежу која није постојала, не постоји, а како ствари стоје - неће ни постојати. У свом метафизичком скоку у празно, градска управа Лознице отвара скривена врата перцепције - не може ни јаре ни паре.
У последњих 20 година, у Лозници је изграђено толико квадратних метара стамбеног и пословног простора да су се само од тих такси могле направити бар две најсавременије канализације са постројењем за прераду отпадних вода. Зашто нису, питајте Видоја Петровића и актуелну градоначелницу. Ми смо питали тужилаштво, али оно ћути већ две године.
И тако, док са једне стране имамо Србију међу септичким јамама, са друге стране потемкиновске фасаде, званични подаци Министарства финансија и анализе неких медија показују да директни трошкови изградње самог комплекса за изложбу Експо 2027 у Сурчину износе између 1,2 и 1,3 милијарди евра, тачније 1,29 милијарди евра, док су укупна издвајања из републичког буџета за ову намену већ премашила 2 милијарде евра. Ова сума покрива изложбени простор, стамбени комплекс, акватик центар и нову пругу. Поред тога, шири инвестициони план под слоганом "Све је Експо" обухвата чак 323 пројекта широм земље, укључујући путеве, пруге и болнице, чија укупна вредност износи чак 17,8 милијарди евра.
Поређења ради, изградња једног модерног постројења за прераду вода средње или мање величине у оквиру пројекта "Чиста Србија" кошта између 5 и 20 милиона евра, у зависности од капацитета и технологије. То значи да се са минималних 1,29 милијарди евра, колико званично износе директни трошкови Експа, могло изградити најмање шездесетак модерних постројења, чиме би се потпуно решила прерада отпадних вода за преко 60 општина у Србији (укупно са градовима имамо 174 јединице локалне самоуправе). Са сумом од 3,2 милијарде евра, колико износи процењена цена Експа са пратећим националним стадионом и путевима, могла би се финансирати огромна мрежа постројења и хиљаде километара канализације.
На крају, укупни инвестициони план од 17,8 милијарди евра, неколико пута је већи од новца који је, према проценама Фискалног савета, потребан да Србија изгради баш сва еколошки неопходна постројења, регионалне депоније и испуни све еколошке стандарде укључујући и оне које тражи европска бирократија. Као додатан парадокс, према доступним плановима, отпадне воде објеката на сурчинском пољу за Експо 2027 ће се ослањати на постојећи градски систем који воду и даље испушта директно у Дунав без третмана.
Поређење буџетских издвајања јасно указује на огроман јаз између основних, не само еколошких потреба, него основних инфраструктурних потреба грађана и скупих пројеката усмерених на међународну промоцију, што опет потеже оно незгодно питање КО или још боље - ко све стварно има корист од Експа 2027.
То питање и није нека мистерија. Директну добит остварују пре свега крупни капитал и приватне грађевинске фирме ангажоване на изградњи хала, националног стадиона и пратеће инфраструктуре у Сурчину. Ко је ту све "уграђен", опет није тешко наслутити - али ајде да се држимо званичних података - довољно су страшни. За политичку елиту овакви мегапројекти служе као алат за подизање рејтинга и креирање слике о економском успеху, док ће краткотрајну финансијску корист током три месеца манифестације осетити углавном хотелски и угоститељски сектор у главном граду. И то је мање-више, то.
Обичан народ и грађани широм Србије не виде корист сразмерну уложеним/задуженим милијардама јер је једноставно нема. То није случај само са овим пројектом. Горући локални проблеми који значајно отежавају живот већине, остају нерешени. Здравства се нисам ни дотакла! То наравно није спречило унутрашњост да пуни републички буџет из ког се прелива што на Експо, што на престоницу. Док се милијарде евра улажу у један квадратни километар сурчинског поља, становништво у унутрашњости, али и у многим деловима Београда, и даље нема функционалну канализацију, пије воду из застарелих цеви и суочава се са еколошким колапсом река.
Наш буџет, наравно, не може да покрије лудило под кодним именом Експо 2027 што значи да се огроман део новца за изградњу Експа обезбеђује кроз кредитна задуживања у иностранству, што даље значи да ће тај дуг кроз порезе отплаћивати сви грађани Србије и генерације које долазе, укључујући и младе (посебно њих) који су позвани да на том истом Експу раде бесплатно. Најбесрамнији маркетиншки потез у историји маркетинга, а и бесрамља.
Размере овог мегаломанског лудила и коме је заиста користило, Срби ће осетити тек кад дођу рате на наплату.
Ако се неко, некада, случајно буде запитао како је могуће да је све то прошло без и најмањег отпора, имаће, срећом или не, више него довољно документарног материјала.
O Google acabou de transformar mais de 1 bilhão de computadores em depósito de IA.
Inclusive o seu.
Sem pedir. Sem avisar. Sem um único popup.
O Chrome baixou 4GB de modelo de inteligência artificial no seu disco. O arquivo se chama weights.bin, são os pesos do Gemini Nano. Fica numa pasta chamada OptGuideOnDeviceModel dentro do seu perfil do Chrome.
Você não autorizou nada. Até existe uma configuração para impedir, mas tá enterrada em submenus que ninguém encontra. E as AI features vêm ligadas por padrão.
Se você deletar o arquivo, o Chrome baixa de novo. Sozinho. Em silêncio. Você decide o que fica no seu disco e o navegador simplesmente ignora.
Funciona assim em Windows, macOS e Ubuntu. Logs forenses no macOS mostram que o arquivo foi instalado dia 24 de abril de 2026, misturado com patches de segurança. Desenvolvedores dizem que isso já rola há mais de um ano.
E tem um detalhe que deixa tudo mais ridículo:
O Chrome 147 coloca um botão "AI Mode" na barra de endereço. Você vê aquilo, sabe que tem modelo de IA no seu computador, e assume que suas buscas rodam localmente.
Não rodam. O AI Mode é 100% cloud. Tudo vai para os servidores do Google. O modelo de 4GB no seu disco não tem nada a ver com aquele botão.
Ele serve para quê? "Help me write" e detecção de scam. Coisas que vivem em submenus de clique-direito que você provavelmente nunca abriu.
O Google ocupou 4GB do seu disco sem pedir, para rodar coisas que quase ninguém usa, enquanto a IA que você de fato vê manda tudo para a nuvem.
Na Europa, pesquisadores já apontam violação do Artigo 5(3) da Diretiva ePrivacy, que exige consentimento antes de armazenar software no dispositivo do usuário.
Como desativar:
→ chrome://flags
→ Busque "Optimization Guide On Device Model"
→ Desative
→ Reinicie o Chrome
→ Delete a pasta OptGuideOnDeviceModel
Seu computador só é seu se você ficar de olho.