Samo da kažem da sam ponosan na svog brata @DraganZarkovicc koji je član stručnog štaba kadetske fudbalske repezentacije Srbije na SP u Kataru, i član stručnog štaba FK Železničar iz Pančeva (3 mesto prve lige). Pravi trud se uvek isplati. Bravo batinjo!
Konačno da se ovakvi tekstovi postave na @RTS_Vesti . Izuzetan trud Stefana Gužvice u dekonstruisanju mitova i loše istoriografije.
https://t.co/ahce1wiKpT
Sve više postaje izgledno da je čuvena Kočina izjava “bašibozuk, bagra i brabonjci” zapravo iskonstruisana, i da je on nikada nije javno izgovorio, niti napisao. Čak je možda Marić izmislio u Profilu 2008.
Ja sam tada još bio klinac, ali moja drugarica iz razreda u osnovnoj, Jovana Bojičić, bila je dovoljno zrela da razume šta se dogodilo i da potom napiše ovu pesmu, koju pamtim do danas:
“U starom Mostaru stari most se vio,
svi su srećni bili dok je ceo bio.
Srušilo ga zlo vreme,
svima teško kao breme.
Sad od Starog mosta
samo kamen ima,
koji je teško pao
i nama,
i njima,
i svima.”
Na današnji dan, 9. novembra 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, jedan od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine i viševjekovnog zajedničkog života na ovim prostorima.
Remek djelo osmanske arhitekture
Imao je 427 godina kada je srušen.
Obnovljen je 2004. god.
Ne samo da je Skot Kolom postao prvi afroamerički senator u Misisipiju posle 145 godina (i demokrata posle 44 godine), nego je pobedio Hajd-Smit koja ga je 2023. blokirala da postane federalni sudija. Baš dobra priča.
Na to sve Misisipi je američka država koja je tek 1995. ratifikovala 13. amandman o ukidanju ropstva iz 1865 (pa 2013. zbog loše procedure). Neverovatne stvari su se desile sa ovim izborima.
Zoran Avramović će ostati upamćen kao neko koga je vlast 2019. godine postavila za predsednika Upravnog odbora IFDT-a, sa ciljem gušenja institutske autonomije i uspostavljanja čvršće kontrole. Kada mu to nije uspelo, zahvaljujući snažnom otporu zaposlenih i velikoj domaćoj i međunarodnoj podršci akademske zajednice, napisao je knjigu protiv Instituta.
Zoran Avramović je svojevremeno učestvovao na sesijama Beogradskog kruga 1992. godine, da bi potom, u skladu sa sopstvenim računicama i „promišljanjima“, arbitrarno ocenjivao ko je patriota, a ko izdajnik, koji je pisac „odrođen“, ili, kao u ovim slučajevima, čije mišljenje i javno delovanje zaslužuju državnu palicu i disciplinovanje.
Na kraju, ovu knjigu otkupljuje Ministarstvo kulture, čiji ministar, zarad tuđih interesa, dezavuiše institucije i prodaje kulturna dobra jednog grada.
Kad sve ovo stavite na jedno mesto, obično zgražavanje i neverica nisu dovoljni.
@harungunduz_ Otobiyografisine bayılmıştım. Telefon zil sesi hala Yugoslavya marşı imiş. Belgrad’da büyük bir ikondu. Geçen aylarda oraya gittiğimde fark ettim, belli bir yaş üstü bütün Partizanlılar aşıktı adama. Allah rahmet eylesin
Na to sve Misisipi je američka država koja je tek 1995. ratifikovala 13. amandman o ukidanju ropstva iz 1865 (pa 2013. zbog loše procedure). Neverovatne stvari su se desile sa ovim izborima.
Postalo je izvjesno. U Misisipiju, jednoj od najrasističkijih i najkonzervativnijih država u SAD, MAGA kandidatkinja za senatorku će izgubiti od Afroamerikanca. Da paradoks bude veći, on se kandidovao nakon što je ona u Senatu spriječila njegovo imenovanje za federalnog sudiju.
Jedna od najfascinantnijih priča o Milovanu Đilasu jeste obilje ovakvih lažnih priča o njegovoj brutalnosti tokom rata. Ovde ih sad deli bivši ambasador VB u Srbiji i, naravno, počinju sa „pričala mi neka žena“, a njoj verovatno deda i sl. Sećam se kako je na nekom portalu neko napisao da je Đilas tokom rata razapeo i upucao nekog psa, a priče su svaki put dobijale neverovatne kreacije.
Ono što je zanimljivo jeste da je te priče pothranjivao, između ostalih, i partijski aparat, kao deo sračunate propagande usmerene ka daljoj društvenoj ostrakizovanosti, posebno kada je zbog svoje kritike jugoslovenske stvarnosti postao popularan na Zapadu. Pošto je Đilas bio deo Titovog najužeg partijskog kruga (partijska knjižica sa brojem 4!), propaganda je morala biti brutalnija. Nakon sloma socijalizma, te priče je nastavila da koristi desnica, kao ilustraciju priče o liku „krvoločnog revolucionara“ koji sprovodi "antisrpsku" politiku (pogledati, na primer, novu knjigu Vesne Trujić).
Jedan od dokaza za tu tvrdnju pronašao sam u dokumentu o prijemu vrha Službe državne bezbednosti kod predsednika Tita, 23. maja 1962. godine (Arhiv Jugoslavije). Pošto je to bio period ponovnog pozivanja na autoritet Partije i disciplinovanog izvršavanja partijskih smernica u društvu, bile su pomenute mnoge teme, pa i Đilas kao „agent Zapada“. (U tom momentu Đilas je bio uhapšen zbog knjige „Razgovori sa Staljinom“, uz pomoć „lex specialis-a“.)
Titovo izlaganje je bilo ključno:
"Pravo da vam kažem najteže mi pada kada, ćitajući ono šte pišu u vezi sa njim, nailazim na izmišljotine kako je on navodno bio moj “najbliži saradnik”, “najbolji prijatelj”, “najverovatniji naslednik”. Nikada on nije bio moj lični prijatelj, niti bliski saradnik.
Ja sam tu budalu vrlo često oštro kritikovao zbog njegovih postupaka. Neću sada da pominjem ono što je bilo u Crnoj Gori u početku ustanka, za šta je on bio glavni krivac. Nego, on se uopšte ponašao kao neozbiljni dječak. Nikada nije imao neku samostalnu funkciju. Jedino smo mu poslije rata pustili malo da radi po propagandi. Isto tako teško mi padaju i priče o tome kako je on navodno vrlo human čovjek, a i tobožnja ljudskost mu se široko pripisuje. To je, medjutim, najveća neistina, jer je upravo okrutnost njegova osobina. Pa i sam njegov hod nije ljudski pristojan. Njemu, na primjer, nimalo ne smeta ako laktom na ulici gurne prolaznika, niti se on na to obazire.
Sjećam se jednog slučaja iz rata, bilo je to u Pivi, zapravo na Kršcu. Naši su tamo uhvatili jednog četničkog špijuna koji je bio osudjen na smrt. I trebalo ga je strijeljati. Medjutim, četnici su nas napadali i bacači su već tukli prema Kršcu. Ja sam izašao da izvidim situaciju i sreo sam Đilasa. Upitao sam ga da li je izvršena kazna nad tim špijunom. Odgovorio mi je da nije, ali se odmah izgubio. Malo docnije vratio se natrag i rekao da je ubio četničkog špijuna. Pitam ga kako, a on kaže da mu je rekao da bježi i onda mu pucao u ledja. Ja gledam i mislim: Zar član Centralnog komiteta, umjesto da zahtijeva da se presuda izvrši normalno sudskim putem, da strielja ljude? Eto, tako je postupao Đilas koga na Zapadu toliki slave kao “humanog” čovjeka."
Izlaganje se posle nastavilo sa još primera iz rata.