Trenutak je takav da ovaj tekst Mirka Kovača iz 19. decembra 1989, časopis Danas, ("Rađa li se naše čudovište") zaslužuje veći prostor.
" Naš strah od vođe je opravdan, jer kad zasjedne znamo da će dugo ostati. Galami protiv tlačenja da bi potom s lakoćom i sam postao tlačitelj. Građani se privikavaju na nj, a onda aktivno sudjeluju u stvaranju njegova mita. Malo-pomalo počnemo se dičiti svojim tiraninom. Drago nam je što nigde ne putuje, jer to znači da stalno bdije nad nama. On je zadužen za naše dostojanstvo i ponos, on je čuvar naših kreposti. Ne voli odlaziti tamo gde nema „nadmoć nad mnoštvom“.
Odvajanje od vlasti izaziva paniku, strah da će mu netko napakostiti. Nepovjerljiv je kad prenosi ovlasti na druge. Štoviše, nepovjerenje je njegova vrlina."
"Svi su obdareni kao spletkaroši; zavadili bi dva oka u
glavi. Oslanjaju se na potčinjene, ali sumnjaju u njih. Ksenofont kaže da tirani nikad nisu u miru s onima nad kojima vladaju i nemaju povjerenja ni u kakvo primirje. Imaju njuha za najgore tipove; znači li to da su i sami takvi? Vole raditi noću. Uspješni su kao manipulatori. Najviše ljube vlastiti uspon. Skloni su rušenju, pogotovu ih veseli razarati hijerarhije, ali i sve ono što je formirano kao cjelina, što se može ispriječiti na njihovom putu. Canetti bi to nazvao napadom na granice! Njihov je saveznik masa, ta tvorevina bez lica i duha, ta razdražljiva gomila bez orijentacije. Rulja se poistovjećuje s emocionalnim reagiranjem vođe, a
što su njegove odluke iracionalnije, to su prijemčivije za izbezumljenu većinu!"
"Tirani su uvijek izvor napetosti. Drago im je kad se o
njima šire fame. Tu su obavezne priče o pokušajima atentata, o sjenama koje ih vrebaju na svakom koraku, o ucjenama. Ipak je najmanji broj tirana stradao od ruke atentatora, a najčešće su umirali prirodnom smrću i u dubokoj starosti, iscrpljeni dugotrajnom vladavinom. Tirani ne dolaze sami, niti slučajno; njih stvara naša bijeda. Oni društva vode unatrag, a svoje narode u izolaciju. Lako kidaju veze s onima koji im se ne povinuju. Oni su proroci katastrofe, vulgarni političari."
"Diktatori su opsjednuti štampom. Vlastite novine u
kojima su hvaljeni uzdižu do zvijezda, ističu ih kao objektivne, slobodne i neovisne. Novine koje ih kude i osporavaju popljuvat će kao konzervativne, zadojene mržnjom i plaćeničke. Žderu se zbog karikatura, a najviše ih pogađa kad ih novine izruguju. Ima primjera da su režali kao bijesni psi i prijetili ne samo novinarima već i njihovim narodima."
"Moj prijatelj F. govori o znakovima i određenoj korelaciji zvijezda koje pogoduju usponu tiranina. Proroci vele da taj uspon obično prate prirodne katastrofe i nevina krv. Počnemo li zbrajati nedaće i žrtve, mogli bismo zadrhtati. Pošto nitko ništa ne poduzima, još nam preostaje da gledamo u zvijezde. Nebo nam je zajedničko."
Mi, overtinkeri, smo unapred spremni za svaku nesrećnu eventualnost, poraz, nezgodu, prepreku, odbijanje, blam, jer sve smo to već temeljno promislili kao mogućnost, više puta. Srećne ishode ne promišljamo ili baš retko. Sreći se nadamo, ali sve nekako potajno, kao od sebe da se krijemo, da ne izbaksuziramo - kad nam se neka sreća stvarno i desi, u prvi mah ne umemo ni da se ponašamo...
Ej živiš u zemlji gde je najgori šljam na vlasti, od kurvi do nepismenih idiota, i ti kažeš čekaj da vidim koji će program da bude studentske liste (na kojoj će biti univerzitetski profesori) pa da vidim da li ću da glasam za njih.🤡