Halid Bešlić se imao rašta roditi.
Ne pamtim da je nakon nečije smrti toliko ljudi imalo potrebu da ispriča kako im je pomogao, i kako je to radio u tišini i bez hvalisanja.
A sad će zauvek pesmom ostati vezan i za istorijski sportski uspeh svoje zemlje.
Ovo što radi Izrael u Libanu je horor bez premca.
Isterali su više od 1M ljudi iz domova, a onda od gradova napravili polja puna betonskog šuta, da ljudi ne mogu da se vrate.
Više od 3000 civila je ubijeno, ali 7. oktobar...
Licemerni svet ćuti, jer Izraelu je sve dozvoljeno.
Iskreno, nisam mogla zaustaviti suze slušajući kako srpski violinista Aleksandar Gajić u Torontu izvodi himnu Bosne i Hercegovine pred utakmicu BiH – Kanada.
Možda baš zato što nema riječi. Kao da čeka da ih jednog dana njeni ljudi zajedno pronađu.
I pomislih kako bi bilo lijepo da jednom prođe taj dugi intermeco u našim glavama. Da prestanemo živjeti u pauzi između prošlosti i budućnosti. Da konačno dođe vrijeme kada ćemo svoju himnu pjevati glasno. Svi. Ne jedni protiv drugih, nego jedni uz druge.
Bez potrebe da ikome dokazujemo ko smo. Bez straha da će nečija ljubav prema Bosni i Hercegovini nekome drugom biti prijetnja.
Živjela Bosna i Hercegovina! 🇧🇦
Od malena slušam iste rečenice...
"U svojoj bašti beri cvijet."
"Više bih volio da je crnac nego Vlah."
"Nemoj, sine, ženiti muslimanku."
"Bićeš k'o krme u Teheranu."
Ateista? Ne daj Bože.
Momak dovede momka? Kćerka dovede djevojku? Tu već kreće vanredno stanje. Okuplja se šira i uža familija, saziva krizni štab za odbranu nacije, tradicije i porodične časti. Kao da nije riječ o ljubavi nego o vojnoj invaziji.I onda gledam taj apsurd.Ljudi koji sebe nazivaju antifašistima, humanistima, borcima za pravdu i jednakost, odjednom postanu porodični nacisti čim im dijete zavoli "pogrešnu" osobu.
Sve može.Samo ne Srbin.Samo ne Hrvat.Samo ne Bošnjak.Samo ne Crnac.Samo ne ateista.Samo ne gej.
Samo ne ovo.Samo ne ono.
Na kraju ispadne da je jedina dozvoljena ljubav ona koja je prošla nacionalni, vjerski, rasni i ideološki tehnički pregled. Kreću emocionalne ucjene "Dočekali smo da nas vlastito dijete izda.""Nož u leđa.""
Poslije svega što smo dali"
Problem je što ta osoba slavi drugi praznik, drugačije se krsti, klanja, ne vjeruje ili jednostavno ima pogrešno prezime.Kao da je prezime važnije od karaktera.Kao da je krvna grupa važnija od dobrote.
Kao da je nacionalnost garancija.
Najviše me izaziva gađenje što se taj otrov servira kao ljubav.
"Mi to radimo za tvoje dobro." Užas.
Tužan je pretužan je osjećaj koji nameću da će jadno dijete uništiti porodicu ako posluša vlastito srce.
A ja?Ja imam samo jedan kriterij.
Da mi dijete bude sretno.
Da ga neko voli.
Da ga neko poštuje.Da pored te osobe ne plače svake noći.Da ne živi u strahu.Da ga ne vara.
Da ima nekoga ko će ga zagrliti kad mu je teško.
Ako je to Srbin, neka bude Srbin.
Ako je Hrvat, neka bude Hrvat.
Ako je Bošnjak, neka bude Bošnjak.
Ako je Crnac, Kinez, ateista, vjernik, žena ili muškarac, potpuno mi je svejedno.
Zato nikada neću razumjeti roditelja koji se može odreći vlastitog djeteta zbog toga koga voli.Izgleda da im je lakše odreći se djeteta nego se odreći predrasuda.I tu nije problem ljubav.
Problem je ego.Uvijek je bio.
I zato, ako me pitate šta želim svom djetetu moj odgovor je jednostavan.
Da pronađe nekoga uz koga će biti sretan.Jer u vremenu kada je sve više usamljenih, povrijeđenih i izgubljenih ljudi, pronaći nekoga ko te iskreno voli je najveća sreća koju čovjek može dobiti.Eto.
Teško je odoleti lajni i ne ponavljati isti klip do besvesti.
Zalepili neke nalepnice, okačili poziv na mreže i došlo nas 200.000 🔥
Snaga koja menja sve!
Snimljeno pre više od 30 godina, a i dalje pogađa pravo u metu. 🎯
Kultna scena iz domaćeg filma „Početni udarac“ (1990) i neprolazne reči profesorke koju tumači Renata Ulmanski. Kada tekst preživi decenije, to više nije samo film – to je naša stvarnost👇
Radno vreme u trajanju od 4 sata je sasvim dovoljno. Sve više od toga bukvalno donosi nula produktivnosti i stvara odbojnost prema svemu što čini radno okruženje.