Histerija oko Torcidinog performansa prije utakmice s Ajaxom već danima puni stupce i televizijske minute, a ja, kao navijač Dinama, gledam tu histeriju s mješavinom dosade i gađenja. Ne zato što bih imao neku posebnu potrebu braniti splitske ultrase, nego zato što je cijela stvar toliko predvidljiva da boli.
Klasičan navijački folklor, baklje, transparenti, povike, malo uobičajenog “Gazi ....... ", odjednom se pretvara u nacionalni skandal.
Mediji, i oni klasični i oni koji se predstavljaju kao ozbiljni, uzimaju ono što se na tribinama diljem Europe i svijeta događa svaki tjedan i pretvaraju to u dokaz da je Hrvatska neka posebna patologija.
Posebno je smiješno kako se sada spominju Židovi, iako se navijači Ajaxa sami deklariraju kao “super Židovi”. Njihova identifikacija s židovskim simbolima nije tajna, pa je bilo kakvo spominjanje toga u kontekstu Torcidinog performansa čista hipokrizija. Performans sa mrtvačkim sandukom na kojem piše Ajax nije ništa više od prilično prizemne dječje predstave, teatralno, prozirno i na razini koju bi i desetogodišnjak prepoznao kao pokušaj provokacije. Žešća je bila ona davna gadarija sa pijevcem, kad su stvari otišle daleko preko granice uobičajenog navijačkog folka, a tada se nije digla ni približno ista bura. Sada se odjednom pravi velika drama oko nečega što ne odskače od onoga što se viđa u Amsterdamu, Rimu ili Varšavi.
Sjećam se utakmica Dinama u Europi gdje su Bad Blue Boysi radili slične stvari, plave baklje, poruke koje nisu bile za dječje uši, poneki transparent koji je izazvao uzdah u studiju. Nitko tada nije organizirao posebne emisije o “stanju nacije”. Ali čim se pojavi nešto što se može zalijepiti na Hajduk, odmah se aktivira cijeli stroj. Politika, kao krpelj koji godinama čeka pogodnu priliku, odmah uskoči. Jedni govore o “neprihvatljivom ponašanju koje šteti imidžu zemlje”, drugi koriste priliku da ponove staru priču kako je hrvatsko društvo opterećeno ekstremizmom. A sve to dok se isti ljudi prave da ne vide kako se na utakmicama u Beogradu ili negdje drugdje događaju stvari koje su daleko grubije, a prolaze uz puno manje medijske pažnje.
Ono što me posebno nervira jest način na koji se cijela priča plasira. Domaći mediji, od kojih je dobar dio u srpskom vlasništvu ili barem pod jakim utjecajem, odjednom postaju moralni arbitri.
Performance koji ni po čemu ne odskače od uobičajenog ultras folklora diljem svijeta od ultrasa Ajaxa koji znaju kako izgleda “pravi” stadionski spektakl, preko talijanskih, njemačkih ili poljskih grupa, predstavlja se kao simptom “općeg stanja u Hrvatskoj”. Kao da je Torcida otkrila neku duboku istinu o zemlji, a ne radila ono što rade ultras grupe već desetljećima: provociraju, grade identitet, testiraju granice. Teza da je Hrvatska “nacistička tvorevina” i da je ovo samo “slika stvarnog stanja” nije nova. Ona se reciklira svaki put kad treba diskreditirati zemlj. Sada je samo dobila novi, zgodan povod.
Ja kao Dinamovac nemam potrebu idealizirati Torcidu. Rivalitet postoji i ostat će. Ali odbijam da se svaki navijački ispad pretvara u dokaz kolektivne krivnje. Ovo nije dokaz da je Hrvatska “nacistička”. Ovo je dokaz da mediji i politika i dalje rade po starom receptu. Uzmi lokalni incident, napuši ga do neprepoznatljivosti, zalijepi na njega velike povijesne etikete i prodaj kao analizu. Istovremeno se prave da ne vide da se potpuno ista stvar događa drugdje, samo što tamo nema interesa da se to pretvori u priču o “opasnosti od desnice” ili “povratku fašizma”.
Performans je bio ono što je bio, navijačka predstava na razini dječje igre. Skandal je proizveden. A krpelj, kao i uvijek, našao je kožu na kojoj se može zakačiti. Samo što ovaj put nije riječ o nekoj skrivenoj istini o Hrvatskoj, nego o staroj, dosadnoj i predvidljivoj igri u kojoj se stvarnost žrtvuje radi narativa. I dokle god to bude tako, svaki transparent, svaka baklja i svaki povik bit će dovoljan povod da se cijela zemlja stavi na optuženičku klupu.
Za držati liberalnu poziciju, treba imati želudac jer to znači pretrpjeti i TOLERIRATI puno toga što ti se ne sviđa.
Današnja ljevica samo glumi da je liberalna.
Kad govore da umjetnici imaju pravo nastupati gdje god žele, misle li i na Thompsona u pulskoj Areni? Pa dobar dio njih predbacivao je Tomaševiću što nije zabranio koncert na zagrebačkom Hipodromu!
Kad govore da u umjetnosti ne smije biti tabua, znači li to da možemo imati predstave koje se izruguju s homoseksualcima? Ili filmove koji na Jasenovac gledaju "iz jedinstvenog ugla"? Zašto "dekonstrukcija antifašizma" ne bi bila izvođena u Rijeci?
Prava koja dajete sebi i onima s kojima se slažete morate dati i onima s kojima se ne slažete.
Sve ostalo nije liberalno. Ali vi već znate da ste i sami "zabranitelji", samo si utvarate da se bolji od toga.
Slušajte vi djeco i unuci jugo oficira.
Hajduk je hrvatski klub za kojeg su 90-tih mnogi živote dali da bi igrao u ligi Republike Hrvatske.
Mi ćemo skandirati sa sjevera Poljuda ono što mi želimo. Kupite svoje prnje i marš ako vam se na sviđa.
Jeba vam Boris Dežulović mater!!!
@Pejdo1243@eco_huso @_KoVlajna_ @Damirlazarevic@CenzurisanoL Točno i svaki život je u rukama pobjednika ... i na pobjedniku je odluka hoće li se posrati po svom životu i životu svoje djece ili napraviti ispravnu stvar kao što smo mi. Topusko 95ta ... mene su moji htjeli ubiti jer sam časnicima ostavljao osobno naoružanje . Ali tako treba.