W Holandii policja weszła do biur BYD w Schiedam oraz Hoofddorp i zabezpieczyła dyski z danymi po zawiadomieniu od koncernu Jaguar Land Rover.
Brytyjski producent oskarża chińskiego giganta o rozebranie na części Defendera 110 i bezprawne skopiowanie jego płyty podłogowej w nowym terenowym modelu Fangchengbao Ti7. Sprawa nabrała tempa, bo chińska terenówka wchodzi właśnie do Wielkiej Brytanii w cenie 47 995 funtów (około 248 tys. zł), podczas gdy oryginał od Land Rovera startuje tam od 68 465 funtów (ponad 350 tys. zł).
Europejskie marki przez lata patrzyły na chińskie inspiracje z przymrużeniem oka, dopóki auta zostawały w Azji. Kiedy jednak 100 000 zł tańszy konkurent wjeżdża do europejskich salonów, spór o własność intelektualną przenosi się z targów motoryzacyjnych prosto do prokuratury 🚓
Gdzie Waszym zdaniem kończy się podglądanie konkurencji, a zaczyna zwykła kradzież technologii?
Znači ja gledam i ne vjerujem, haos! 💀 Počelo ko lagani intervju i odjednom uletila ženska i sastavila je sa zemljom, sve leti! Mislio da je stvarno dok nisam skontao da je kečerska fora iz Japana, al gluma je 10/10, prepao se sekunde. Šta je ovo braćo mila? 😂😭
#viral
Ispitivanje odgovornosti za smrt pacijenta ne smije stati na neposrednim sudionicima. Ako su zakazali upravljanje i nadzor, moraju odgovarati i oni koji ih vode. Bez ispitivanja odgovornosti na svim razinama i sankcioniranja propusta ostaju uvjeti za ponavljanje tragedije.
Dvostruke konotacije!
Nedavno su javno objavljena imena organizatora nacističkog kortea u Splitu. S pravom!
Zašto se sada skrivaju imena ubojica koji su u psihijatrijskoj bolnici Jankomir brutalno nasmrt pretukli mladića Kristiana Josipa Periša?
Ajmo imena ubojica na sunce!
Ministarstvo zbog zakašnjele prijave smrti pacijenta u Jankomiru proziva Grad Zagreb. Legitimno. No koliko je prijava neočekivanih neželjenih događaja zaprimilo iz svih bolnica i što je poduzelo? Na stranici s tim izvješćima posljednje dostupno je za 2017.
Je li strah osoba s psihičkim poteškoćama od psihijatrijskih klinika opravdan?
Rekla bih da jest. Itekako.
Ulaskom na psihijatrijski odjel postaje ti jasno da ulaziš u ustanovu u kojoj se, iza metalnih rešetaka i vrata koja se za tobom zaključavaju, granice ljudskih prava mogu opasno nestati. To iskustvo poznato je mnogima koji su se s takvim ustanovama susreli u različitim ulogama, bilo kao posjetitelji, praktikanti ili pacijenti. Dijagnostička šifra nije samo medicinska oznaka. Ona u rukama pojedinaca može postati presuda kojom se čovjeku oduzima složenost njegova identiteta, a njegov život trajno svodi na dijagnozu. Diploma nikome ne daje pravo da zaboravi čovjeka iza medicinskog kartona.
Čitajući medijske objave o slučaju Kristiana Josipa Periša, koji je preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, nameće se pitanje jesu li u ovoj ustanovi i ranije postojali propusti ili neprimjereni obrasci postupanja prema pacijentima. Posebno je porazno što je trebalo doći do smrti jednog čovjeka da bi se o tim pitanjima počelo ozbiljnije govoriti. Ako se utvrdi da je takva praksa postojala i ranije, odgovornost se ne može ograničiti samo na neposredne sudionike ovog događaja. Mora se ispitati i odgovornost svih onih koji su za eventualne nepravilnosti znali, a nisu poduzeli ništa da ih spriječe.
Ako je sud u slučaju Filipa Zavadlava izrekao pravomoćnu kaznu od 35 godina zatvora zbog trostrukog ubojstva, onda od pravosuđa možemo očekivati da i u ovom slučaju, bude li krivnja dokazana, izrekne kazne razmjerne težini počinjenog djela i stupnju individualne odgovornosti.
Društvena poruka presude izrečene Filipu Zavadlavu jest da se nasilje i samovoljno uzimanje pravde ne mogu opravdavati osobnim motivima ili okolnostima. Jednako nedvosmislena poruka morala bi biti poslana i u ovom slučaju da nasilje nad osobama koje se nalaze u stanju posebne ranjivosti i povjerene su na skrb zdravstvenim ustanovama ne može se relativizirati profesionalnim okolnostima, institucionalnim autoritetom niti bilo kakvim pozivanjem na težinu radnih uvjeta.
Psihička bolest nije oblik moralne ni društvene krivnje. Pacijent koji pokazuje simptome svoje bolesti zbog toga ne gubi pravo na dostojanstven tretman, tjelesni integritet i zaštitu vlastitog života. Čak i ako je Kristian bio agresivan, dezorijentiran ili nije mogao kontrolirati svoje ponašanje, zdravstveno osoblje imalo je profesionalnu i etičku obvezu primijeniti stručne, razmjerne i medicinski opravdane metode postupanja, a ne postupke koji bi mogli ugroziti njegov život. Upravo se profesionalnost zdravstvenih radnika ogleda u sposobnosti da se nose s najzahtjevnijim situacijama, a ne u tome da ranjivost i nemoć pacijenta postanu prostor za demonstraciju moći.
Pritom se nikako ne smiju zanemariti ni šire okolnosti zdravstvenog sustava koje su mogle pridonijeti ovoj tragediji poput nedostatka osoblja, nedovoljne osposobljenosti za krizne situacije, izostanak kontinuirane edukacije, mogući propusti u primjeni propisanih protokola za fizičko sputavanje pacijenata te eventualni propusti u nadzoru nad radom ustanove. Sve to mora biti predmet ozbiljnog ispitivanja. Sustavni nedostaci ne mogu sami po sebi osloboditi pojedince odgovornosti za njihove postupke, ali mogu pomoći da se utvrdi kako je do tragedije uopće moglo doći i jesu li postojali uvjeti koji su omogućili da neprimjereno postupanje postane dio institucionalne prakse.
Zato ovaj slučaj ne bi smio završiti samo utvrđivanjem kaznene odgovornosti neposrednih sudionika. Potrebno je preispitati i institucionalnu odgovornost, način organizacije rada i mehanizme zaštite pacijenata. Svrha zdravstvene ustanove nije samo liječenje bolesti. Ona mora biti i prostor sigurnosti za čovjeka koji joj je povjerio vlastiti život. 1/2