Studentska lista – 2.354.417 glasova.
SNS – 1.731.323 glasa.
Zgazili smo ih.
Bili su spremni na najcrnje scenarije.
Sa ovolikom ubedljivom razlikom mogli su samo da priznaju poraz.
Pobeda je još veća zbog načina na koji su protekli izborna noć i dani nakon nje: mirno i dostojanstveno.
Svedočili smo istoriji koja još traje.
Sve što smo svi zajedno uradili u protekle dve godine dogodilo se sada, nikad i nigde više.
Primer smo celom svetu demokratije i toga kako se diktatorski režim može pobediti, na najčistiji mogući način.
Hvala na poverenju. Šansu nećemo prokockati, jer ni kao društvo više nemamo prilike za tako nešto.
Kad kažu kako on ima neku silu samo pogledajte evakuaciju Ćazikenda preksinoć: ta ‘sila’ je trebalo da nas savlada te noći.
Nema.
Nema nikog.
Nema para više.
Odneo Andej sve.
Sad gledaju gde da prelete.
Schaut nach Serbien!
Da machen Bürger gerade vor, was viele bei uns längst für unmöglich halten. Sie lassen die etablierten Parteien links liegen. Organisieren Bürgerversammlungen. Schlagen ihre Kandidaten selbst vor. Keine Parteikarriere, kein Hinterzimmer, kein Parteibuch als Eintrittskarte.
Und plötzlich steht eine Frage im Raum, die unseren Berufspolitikern gar nicht gefallen dürfte: Wozu brauchen wir noch länger diese Parteiapparate? Und ist der serbische Weg auch in Deutschland möglich?
Kandidaten aufstellen ist das eine. Ein Land regieren das andere – das weiß ich sehr wohl. Die Serben haben jedoch einen Weg gefunden, das Parteiensystem auszuhebeln.
Genau deshalb finde ich dieses „Experiment“ so spannend.
Denn für mich liegt die Zukunft unserer Demokratie nicht in einer neuen Partei. Sondern darin, die Macht der Parteien zu brechen und das Volk zum alleinigen Souverän zu küren.
Govor rektora Univerziteta u Beogradu, Vladana Đokića:
"Poštovani građani Srbije,
danas u podne, pripadnici Kriminalističke policije ušli su u zgradu Rektorata Univerziteta u Beogradu. Bez prethodne najave. Bez jasnog pravnog obrazloženja. Bez poštovanja autonomije najstarije i najuglednije obrazovne institucije u Srbiji.
Zaplenili su kompjutere i risivere. Pretresaju kancelarije. Traže dokumenta.
A dok su to radili, režimska televizija je to prenosila uživo. Nisu došli da istraže. Došli su da ponize. Došli su da kažu svakom profesoru, svakom studentu, svakom građaninu: vidite šta se desi onima koji ne ćute.
Recimo jasno šta se danas desilo.
Jedna mlada žena je poginula u četvrtak. Tragedija koja zaslužuje dostojanstvenu, nezavisnu i temeljnu istragu. Univerzitet u Beogradu je odmah pozvao na takvu istragu. Pružili smo punu saradnju.
Umesto toga, dobili smo policijsku raciju pred kamerama.
Kompjuteri Rektorata ne sadrže nikakve informacije relevantne za istragu smrti jedne studentkinje na Filozofskom fakultetu. To svi znaju. Ali to nije poenta. Poenta je slika: policija u Rektoratu. Rektor pod istragom. Univerzitet na kolenima.
Ta slika je namenjena vama. Da se uplašite. Da pomislite: ako mogu ovo da urade Univerzitetu, šta mogu meni?
Ali pogledajmo drugu sliku.
Dok je policija ulazila na jedna vrata — studenti su dolazili na druga. Hiljadama. Spontano. Bez poziva partija, bez organizacije, bez autobusa.
Došli su jer znaju šta se dešava. Došli su jer je ovo njihov univerzitet. Došli su jer se ne boje.
To je prava slika današnjeg dana. Ne policija u Rektoratu. Već studenti ispred njega.
Vlastima koje su ovo naredile kažem sledeće:
Možete da uzmete kompjutere i risivere. Ne možete da uzmete istinu.
Možete da pretresete kancelarije. Ne možete da pretresete savest naroda.
Možete da pošaljete policiju. Ali za svaku patrolu koju pošaljete, doći će hiljadu studenata.
Šesnaest ljudi je poginulo u Novom Sadu. Niko nije odgovarao. Niko nije smenjivan. Nijedan resiver nije zaplenjen. Nijedna kancelarija nije pretresana.
Ali kada rektor stane uz studente — tada dolazi policija.
To vam govori sve što treba da znate o ovoj vlasti. Ne boje se kriminala. Boje se obrazovanja.
Studentima kažem:
Videli ste šta se desilo danas. Videli ste policiju u vašem Univerzitetu. Videli ste kamere kako to prenose kao da je to pobeda.
To nije pobeda. To je priznanje poraza. Kada vlast šalje policiju na univerzitet, to znači da je izgubila sve argumente. Kada pleni kompjutere umesto da odgovara na pitanja — to znači da nema odgovore.
Petnaest meseci ste stajali na ulicama. Na kiši. Na suncu. Na mrazu. Rekli su da ćete odustati. Niste. Rekli su da ste teroristi. Niste. Rekli su da ste strani plaćenici. Niste. Sada šalju policiju na vaš Univerzitet.
I nećete odustati ni sada.
Građanima Srbije kažem:
Ono što se danas desilo na Univerzitetu u Beogradu nije napad na mene lično. Ovo je napad na ideju da u Srbiji postoji bilo šta što vlast ne može da kontroliše. Univerzitet je poslednja institucija koja stoji uspravno. Zato su došli.
Ali Univerzitet ne stoji uspravno zato što ima zidove. Stoji zato što ima ljude. Profesore koji odbijaju da ćute. Studente koji odbijaju da se boje.
Građane koji odbijaju da zaborave šesnaest života iz Novog Sada.
Kompjutere i risivere mogu da odnesu. Ali ono što čini ovaj Univerzitet — čast, znanje, istinu — to ne mogu da stave u kutiju i iznesu iz zgrade.
O istrazi:
Univerzitet u Beogradu u potpunosti poštuje vladavinu prava. Podržavamo svaku zakonitu istragu. Ali ono što se danas desilo nema veze sa istragom. Imalo je veze sa zastrašivanjem.
Ponavljam poziv: tražimo nezavisnu, ukoliko je potrebno i međunarodno nadgledanu istragu okolnosti smrti naše studentkinje. Tražimo forenzičke stručnjake, a ne političke operacije. Tražimo istinu — ne kaznu za one koji je traže.
Međunarodnoj zajednici:
⬇️
Poštovani građani Novog Pazara, draga braćo i sestre, danas i sutra u naš grad dolaze dragi gosti iz različitih krajeva Srbije, s iskrenom namjerom da pruže podršku našim studentima i profesorima na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
U duhu naše kulture, čojstva i lijepe sandžačke tradicije, pozivam sve vas da otvorimo svoja srca i, koliko ko može, svoje domove: da budemo domaćini, da pokažemo poštovanje, brigu i solidarnost, te da našim gostima olakšamo boravak u Novom Pazaru.
Posebno naglašavam: Državni univerzitet u Novom Pazaru je nadstranačko i nadnacionalno pitanje. To je pitanje znanja, dostojanstva i budućnosti; pitanje koje se tiče svakog građanina Sandžaka, bez obzira na ime, porijeklo ili političko opredjeljenje. Oko njega trebamo biti jedinstveni i odgovorni.
Zato je moja poruka jasna: ne dozvolimo da dobri ljudi iz drugih gradova dolaze da brane naš Univerzitet, a da mi ostajemo pasivni zbog izgovora kojih se uvijek možemo dosjetiti. Ovo je trenutak da budemo uz svoje studente i profesore, mirno, dostojanstveno i mudro, onako kako dolikuje našem gradu.
Molim Allaha Uzvišenog da sačuva našu djecu, naše profesore i naš Univerzitet, da učvrsti slogu među ljudima i podari nam razboritost u svakoj riječi i postupku.
Muftija sandžački
Muhamed ef. Demirović
Kaže se da je neko ološ kada namerno povređuje druge, iskorišćava, manipuliše, laže, vara, krade, ponaša se nepošteno, kada nema poštovanja prema drugima, ponaša se grubo, bezobrazno i nasilno, nema moralna načela, radi stvari bez trunke savesti. Ološ 😔
Na putu sam za Beograd, da bih sutra krenuo u Novi Sad, ako ne stignem to je zato što se avion AirSerbia iz osamdesetih bukvalno raspada.
Idemo da se poklonimo ubijenima na železničkoj stanici, žrtvama korupcije, nemara i zla koje traje duže od ove vlasti. Tugujemo, ali smo i besni, jer ovo je trenutak u kojem svako od nas mora da se ponovo odredi: da li pristajemo na ćutanje ili biramo promenu koja mora biti suštinski drugačija, ne samo promena imena vlastodršca.
Sve što smo do sada živeli, nacionalizam, ideologiju krvi i tla, mržnju prema drugačijem imenu, veri, neveri, invaliditetu, polu, rodu ili seksualnosti, pokazalo je samo jedno: tako Srbija ne može napred.
Vreme je da razdvojimo žito od kukolja, da stanemo uz vrednosti koje spajaju, ne one koje razaraju. Studenti su nas podsetili da je snaga u različitosti i da jedino otvoreno, građansko društvo može da pruži prostor svima da rastu i doprinesu zajedničkom dobru.
U subotu, desetine hiljada ljudi predvođenih studentima kreću ka Novom Sadu. Još desetine hiljada će im se pridružiti, uprkos Vučićevom strahu od gubitka kontrole, blokadama i preprekama. Nema te barikade koja može zaustaviti gradane koji su odlučili da progovore i suprodstave se bahatluku, primitivizmu, nasilju i zlu.
Budućnost Srbije nije u izolaciji s još gorima od nas, nije ni u strahu, već uz narode Evropske unije, uz one s kojima delimo vrednosti demokratije, ljudskih prava, vladavine prava i odlučne borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Posle jasne podrške Evropskog parlamenta i stotina evropskih poslanika, vreme je da zastave Evropske unije ponovo budu uz nas. One nisu samo simbol politike, već simbol slobode, pravde i nade u pravedniju Srbiju kojoj svi težimo, ali i otklon od onih koji su jasno podržali Vučića, njegovoj braći u Moskvi i Pekingu.
Živela evropska Srbija!
🇷🇸🇪🇺
Hoće li razgovoru prisustvovati i junaci koji su Ani polomili vilicu? Hoće li studenti tokom razgovora biti lisicama vezani za bolnički krevet? Hoće li ih silovati pred svima?