🚨 Док други славе диплому, Миљана страхује да ће остати без дома.
После 27 година борбе, мајци и ћерки са инвалидитетом прети раздвајање.
Миљана (27) завршава мастер студије, али нема сигуран дом. Славица (65) је већ 27 година њен једини ослонац.
Не дозволимо да их раздвоје.
🙏 Донирајте и поделите.
• PayPal: https://t.co/vZ8uhCoNHX
• Credit Card: https://t.co/GRE2f0FNxe
• Dinarski račun: 265-1610310006606-88
Primalac: Srbi Za Humanost
Šifra plaćanja: 287
Mesto: Novi Sad
"Nikada u životu nisam zatvorio oči pred tuđom mukom niti odbio da sviram za nečiji spas, a sada sam ja taj koji bije bitku na život i smrt.
Molim vas, vratite mi onu dobrotu koju sam godinama delio sa vama, donirajte odmah i pomozite mi da preživim!"
RT ako ništa drugo.
Na dan rođenja Vlade Divljana, valja se prisetiti ove emotivnosti iz juna '22.
Verujem da bi na ove momke, sa svadbe iz G. Milanovca, velike šmekere, sam Divljan bio izrazito ponosan.
💚
Bilećanka se čula do Sarajeva... 1940.
Uoči 1. maja 1940. u logoru Bileća, dok su ljudi bili zatvoreni, izgladnjeli i prebijani, Milan Apih je pisao stihove. Ne da bi pobjegao od stvarnosti, nego da bi je nadjačao. Da pokaže da se duh može uspraviti i tamo gdje tijelo kleca... I "Bilećanka" je tako rođena, iz mraka, ali okrenuta svjetlu. Samo dva mjeseca kasnije, početkom jula, Apih je zajedno s drugom Nacetom Kraljem doveden u sarajevsku bolnicu na pregled. Jedne večeri, naslonjeni na prozor svoje sobe, slušali su vrevu Sarajeva pod sobom. Grad je disao svojim ritmom, dalekim od logorskih zidova. A onda, izdaleka, kao da dolazi niz ulicu, začula se pjesma. Nisu razabirali riječi, ali je napjev bio poznat. Prepoznatljiv, ali nevjerovatan. Kao da im se vraća nešto što su mislili da je ostalo iza žice. Pjesma je na trenutak utihnula, pa se zatim još jače zaorila. Vjetar je donio refren.
Bio je to njihova pjesma slobode... "Bilećanka". Apih i Nace su se nijemo pogledali, nasmijali i zagrlili.
Nisu rekli ni riječ, a obojica su mislila isto:
"Nismo sami. Misli se šire. Riječi putuju. Redovi rastu. Čuje se odjek koraka, slobodi ususret. I zato "Bilećanka" nije samo pjesma."
Kad danas slušamo Apihove stihove, u Predinovoj mekanoj, a prkosnoj izvedbi, čujemo više od melodije.
Čujemo ljude koji su u mraku pravili svjetlo.
Čujemo generaciju koja je znala da sloboda prvo nastaje u glavi, pa tek onda u društvu. Čujemo da 1. maj nije samo praznik, nego podsjetnik da se dostojanstvo ne predaje... Bileća 1940.... Sarajevo 1940.... Mi 2026.... Ostala je ista poruka: "I dok god ima ko da zapjeva, ima i ko da se bori."
Zoran Predin & The Gypsy Swing Band- Bilećanka
''Nije imao mentora kao drugi, bio je samouk. Stvarao je i promovisao igrače i ne postoji trener koji je sa manje resursa napravio više od njega.''
Na početku nove epizode Udvajanja, Edin Avdić je govorio o Dušku Vujoševiću.
#kkp
Danas nas je napustio jedan od najvećih trenera, čiju trenersku karijeru sam pratio od kad sam počeo da pratim košarku i sport uopšte.
Duško Vujošević je bio veliki trener ali još veći čovjek, i kao i svaki veliki čovjek, nisu ga svi voljeli, ali su ga svi poštovali!
Imao je bezbroj mudrih izreka koje se urežu u sjećanje ljudima, jedna od njih mi je posebno draga:
“Možete pogriješiti u procjeni kakav je neko igrač, još više kakav će igrač postati, ali ne smijete pogriješiti u procjeni kakav je čovjek”.
Ova izreka se može primijeniti u svakoj sferi života:
“Možete pogriješiti u procjeni kakav je neko stručnjak/inženjer/pravnik/ekonomista/advokat/ljekar, ali ne smijete pogriješiti u procjeni kakav je čovjek”.
Neka su ti mirne nebeske poljane - Generale, uz onu tvoju koju pjeva Gabi - Pamtim samo srećne dane!
N a j e ž i o s a m s e 👇
Đorđe Balašević, Novi Sad, 2018.
"Moramo neke stvari da priznamo sami sebi. Moramo da priznamo da živimo u zemlji u kojoj čoveka ubiju sa pet metaka u leđa zato što misli drugčije (Oliver Ivanović)... Nije ovo mesto da dalje pričam o tome. Nije ni trenutak da izjavljujem saučešće porodici. Ali je ovo, čini mi se, dobar trenutak da izjavim saučešće svima nama, što još uvek živimo u takvoj zemlji."
Dragi Dule, treneru
Danas je najteze naci prave reci kojima bih mogao da opisem tvoju velicinu, lik i delo. Nikada necu zaboraviti nas prvi susret kada si me blagim osmehom pogledao i stegao mi ruku. Osecao sam se toliko uplaseno, a opet uzbudjeno jer cu imati priliku da radim sa tobom. Nisam znao sta me ceka ali sam ti verovao do smrti.
Pokazao si mi kako se gradi licnost, kako se postaje profesionalac, kako se gradi samopuzdanje, kako se trenira, kako se gradi tim, sta je Partizan, kako se igra za Partizan. Davao si prave savete u pravo vreme. Kupovao knjige, filmove, karte za pozoriste… i to sve si radio sa mnogo posvecenosti, paznje i ljubavi.
U tom trenutku zivota sam te gledao cak i kao drugog oca.
Naravno da necu zaboraviti ni one “fakultativne” treninge. Ti treninzi su bili dosta teski i naporni, ali si uvek bio prisutan, bio si uvek tu.
Ti i ja sami u Pioniru, na glavnom terenu.
Nista nije bilo bolje od toga.
Nikada nisi cascavao prisustvom, kako si ti voleo da kazes.
Ne znam da li sam ili nisam uspeo da budem ono sto si ti mislio da cu biti, ali znaj da sam dao sve od sebe i da sam ti neizmerno zahvalan na svakoj sekundi truda koji si mi posvetio. Sad tek iz neke druge perspektive, i drugog vremena vidim koliko si mi se bezuslovno dao.
Mnogo mi je zao sto necu moci da se ispricam sa tobom makar jos jedno, onako nasamo.
Neizmerno sam ti zahvalan.
Pocivaj u miru, treneru.
🖤🤍
Mnoge filmove započeli smo s Duškovim rečima. On je uvek imao šta da kaže i da pogodi bez koske. Duško se sluša, on se gleda, čita se... Učio je košarkaše poeziji, pesnike podučavao košarkaškoj taktici. Nije se plašio smrti, rekao je. Zato je uvek tu sa nama.🕊️🖤🤍
Da bi se oni reklamirali, jedna beba u helikopteru je morala da se guši duže nego što je neophodno. Nisu morali leteti do Beograda, Kraljevo je bilo spremno. Uglavnom, beba je poginula, mediji su izvestili da su je dočekali velikani SNS, a pilot Mehić je proglašen za pijanicu.
У ЗЕМЉИ ЕКОНОМСКОГ ТИГРА, ПРИЧА КОЈА КИДА ДУШУ...
Тамара Мисирлић:
"Сваког дана бака Борка стоји на улици и продаје оно што је сама узгајила у својој башти. Понесе мало лука, понесе шта има... и стоји ту сатима. Стоји ту са једним јединим циљем, да скупи новац да подигне споменик својој ћерки.
Кад ми је то рекла, гледала ме је право у очи и изговорила речениц�� коју никада нећу заборавити: ,,Ја не могу да умрем док јој не подигнем споменик. Не могу да оставим моју ћерку без споменика."
Док сам је слушала, толико ме је нешто стегло у гру��има. Толико бола, толико љубави и толико достојанства у једној жени која сваког дана стоји на улици и продаје своје поврће.
Рекла ми је да некад заради 180 динара, некад 500, некад 600, некад 1000 ако је добар дан. И тако, мало по мало, скупља новац, а уз то брине и о болесној сестри.
Из џепа је извадила један папирић. На њему је нацртан споменик, написане димензије и број телефона човека који их ради. Тај папир носи са собом као нешто највредније што има, то је њен циљ, њена мисија, њена последња жеља.
У једном тренутку више нисам могла да слушам, а да ништа не кажем. ��екла сам јој: ,,Бако, ми ћемо подићи споменик.“ А она се одмах постидела, онако како то умеју само стари, поштени људи. Почела је да пита:
„А како ћу ј�� то да вратим? Како ћу да се одужим, сине?"
Рекла сам јој да ми само да мало лука из своје баште, за салату. И ништа више. Али истина је да сам тог дана ја од ње добила много више од тог лука. Добила сам лекцију шта је мајчинска љубав. Љубав која не престаје ни када живот прође, ни када године притисну, ни када човек остане сам. Љубав због које једна мајка сваког дана стоји на улици, продаје оно што има, и понавља само једну реченицу: ,,Не могу да умрем док моја ћерка не добије споменик."
🇷🇸 СРПСКИ ГЛАСНИК
"Godinu dana vi ne znate kada krenete, kada ćete da se vratite, gde ste pošli, jer oni su sebi dali za pravo da blokiraju sve".
Šesnaest ljudi, koje ste ubili vašom pohlepom, nemaju takve dileme. Oni više nikuda neće poći, niti će negde doći.
Sram te bilo!