Danas se vratio u Istanbul i čim sam došao dočekala me prazna i hladna hotelska soba.
Vedo je s mamom danas ostao u bolnici.
Tako uvijek ostane kada otpočinje novi ciklus hemoterapija.
Znao sam ja da su oni u bolnici i mislio sam sa aerodroma ravno otići do bolnice, ali kasno je.
Hemoterapija ga je vjerovatno malo oborila, pa sada premoreno spava, a i supruga je sigurno zaspala.
Neka spavaju.
Otišao sam u hotel.
Tu je Vedina lopta koju ponekad šutne i njihova odjeća koju su jutros skinuli kada su pošli u bolnicu.
Tužno je to nekako pogledati kada udješ u polutamnu sobu.
Sutra ću ranom zorom njima, a ne da sada po kiši vučem kofere po bolnici i preko parka.
A baš danas, kontam u avionu.
Na sjedištu ispred mene sjedi majka sa dvoje malene djece.
Preko puta njih sjedi njihov otac.
I baš ih posmatram.
Malena dječica kao da su počela skakati od sreće kada je avion uzletio.
Otvorenih usta su zurila kroz prozor i svaki čas se okretali svojoj majci i ocu govoreći im da vide nebo, da vide sunce...
A sretni roditelji su ih posmatrali sa blagim osmjehom.
I onda sam pomislio....
Koliko smo već puta ja, supruga i Vedo letjeli avionom?
Možda pet šest puta.
I shvatio sam da smo izgubili te trenutke kada bi sretni posmatrali svoju djecu dok se oduševljeno dive letu kroz oblake.
Ustvari, nismo ih izgubili.
Nismo ih nikada ni imali.
Kada smo odlazili u Istanbul, odlazili smo sa strahom.
Kada smo se vraćali, vraćali smo se iscijedjeni i iscrpljeni.
Nikada uopće nije bilo vremena da se diviš pogledu kroz prozor aviona.
Vedo bi gledao kroz njega kao da se vozi u golfu.
A znam da su neka normalna vremena da bi se i Vedo isto onako poput malene dječice na sjedištu ispred mene divio tom prizoru.
A ovako....ovako bi jednostavno naslonio glavu kroz prozor kao da mu nije ni bitno ni dali uzlijećemo, niti da li slijećemo.
I to je nekako tužno, znate.
Ti neki mali trenuci sreće koje neprimjetno izgubiš.
I koje vjerovatno više nikada nećeš vratiti.
I sve je OK.
Dobro je i ovako.
Ali...moglo je sasvim drukčije biti.
I ljepše.
Neopisivo ljepše.
Ko god studente naziva bagrom, narkomanima i placenicima, ko negira genocid u Srebrenici, te podrzava Izrael u vrsenju genocida nad palestinskim narodom i diktatorske rezime ne moze i ne treba da ocekuje podrsku naroda.
@alekss_dimic@pustinjskamacka Boze... vjerujem da vam je tesko radi toga 😌 ni moj mali nije volio sjedalicu pa su zive muke bile tj.nismo isli na dalje relacije, ali vase je bas extremno 🥲
@thatmarshgirl Jel to fakat curica bila par dana u istoj majici? 😫malo mi nerealno zvuci, ako je poslala dijete na par dana, jel realno da joj nije spakovala odjece?
@Lucyyy992@andrea_r585@MaliMedo16@bojnakova Nije Naida to izjavila, nego Ilda. A, Naidu toliko gotivim i pratim od pocetka, tako da nema sanse da bi se ona spustala na ovaj nivo 🙈
@Sumskabobica1 @Mican2803 @DadoJ@andrea_r585 A nemoj tako,djeca imaju djetinjstvo,po njenim rijecima 😂😂😂 koje se svodi na izlazak u dvoriste i obilazak zivotinja. Boga mi, zao mi djece sto ih ne odvedu u neke igraonice, porodicni izleti i sl.O moru da i ne pricam..Makar se na dan moze otici, a ona moze itekako vise. ✌🏻